Svi smo čuli za slavnu gluhonijemu i slijepu književnicu i aktivistkinju Hellen Keller (1880. – 1968.) koja je svojom upornošću i snagom volje naučila pisati, čitati i govoriti. Međutim malo nas zna za njezin cjeloživotni angažman za radnička prava, socijalističke ideale i ukidanje kapitalizma. Ovaj iznimno važan aspekt njezina života i djelovanja ostaje zanemaren ili u potpunosti odsutan u službenoj verziji povijesti koja se pojavljuje u američkim udžbenicima, člancima i studijama te popularnim prikazima – u filmu “The Miracle Worker” (1962) Arthura Penna upoznajemo je kao apolitičnu sedmogodišnjakinju koja će postati dijete-čudo.
Pionir američkog nezavisnog filma John Gianvito godinama neumorno istražuje progresivne društvene pokrete i njihove aktere. Njegova dva prethodna filmska eseja “Vapor Trail (Clark)” (2010) i “Wake: Subic” (2015) odvela su ga na Filipine gdje slijedi trag toksičkog zagađenja koje su prouzrokovale američke vojne baze. Međutim, “Njen socijalistički osmijeh” / “Her Socialist Smile” (2020) možemo shvatiti kao nastavak njegove beskompromisne filmske elegije iz 2007. godine “Motiv za profit i vjetar koji šapuće” / “Profit Motive and the Whispering Wind” u kojoj obilazi groblja, spomenike i memorijalna mjesta i pritom izlaže alternativnu povijest Amerike. Film je nadahnut knjigom Howarda Zinna “Povijest naroda Sjedinjenih Američkih Država”, koja otkriva pale junake iz skrivene povijesti otpora u SAD-u (borbe autohtonih naroda protiv europskih osvajača, borbe protiv ropstva, borbe sindikalaca i radnika protiv kapitalizma, žena protiv patrijarhata te Afroamerikanaca za građanska prava). Gianvito nas vodi na mjesta na kojima su se odvijali masakri, pobune i ustanci uz prirodu kao nijemog svjedoka i melankoliju koja ih okružuje.
“Njen socijalistički osmijeh” s “Motivom za profit i vjetar koji šapuće” dijeli politički radikalizam i minimalističku ogoljenost filmske strukture, međutim iako se bavi s fascinantnom povijesnom figurom i njezinom ljubavi za crvenom zastavom, ostavlja bitno slabiji efekt. Filmska radnja počinje 1913. godine kada je Helen Keller sa 32 godine održala svoj prvi javni govor pod naslovom “The Heart and The Hand” u organizaciji američke Socijalističke partije, čija je članica postala 1909. godine. Zvuk gotovo neraspoznatljivog glasa koji dolazi iz dubine njezina bića, ostavlja snažan utisak dok Keller izražava svoju ogorčenost nad nepravdama koje proizlaze iz kapitalističkog poretka. Za Keller “socijalizam nije teorija već sudbina” i kroz cijeli film Gianvito nam isporučuje fragmente njezina strastvenog i nepokolebljivog diskursa o eksploataciji, nejednakostima i ekonomskoj nepravdi, konzervativnom elitizmu visokoobrazovnih institucija kao što je Harvard pri čijem je Radcliffe Collegeu diplomirala, američkom imperijalizmu i vojno-industrijskom kompleksu, primatu revolucije nad edukacijom, rasnoj diskriminaciji i policijskoj opresiji prosvjednika.
Razočarana mlakim istupom i razjedinjenošću u Socijalističkoj partiji te inspirirana štrajkom tekstilnih radnica u Lawrenceu 1912. godine, Keller se pridružila međunarodnom sindikatu IWW (Industrial Workers of the World) te je istinski vjerovala da put prema svrgavanju kapitalizma ne leži u političkoj i parlamentarnoj aktivnosti već u organizaciji radnika i radnica koji se sami moraju izboriti za svoju slobodu. U filmu saznajemo još mnoge zanimljive detalje iz njezina života, primjerice da je svoje ideje i preokupacije htjela dijeliti s drugim slijepim osobama te je zatražila od Nacionalnog instituta za slijepe u Londonu da prevedu na brajicu knjigu “Bog i država” anarhista Mihaila Bakunina, no nailazi na odbijanje.
Dok su je zbog njezina čudotvorstva i dobrotvornog rada univerzalno hvalili te je u jednom trenutku bila najutjecajnija osoba u Americi nakon predsjednika Roosevelta, Keller su zbog njezinih socijalističkih stavova cijeli život ismijavali, cenzurirali ili ignorirali te su bili uvjereni da s njom manipuliraju “neke beskrupulozne osobe koje iskorištavaju moje stanje kako bih promovirala njihove ideje”. Keller se nije dala smesti i bez oklijevanja je odbacila svoju anđeosku javnu sliku. Ova sitna žena beživotnih plavih očiju imala je petlje – odlikovao ju je intenzivan borbeni duh i osjetljivost na patnju drugih. Svoj invaliditet nije smatrala većim opterećenjem od problema s kojima se radnici i žrtve kapitalističkog sustava svakodnevno nose te je bila svjesna vlastite klasne privilegije. Bila je velika protivnica filantropije, a na tragu Wildeova eseja “The Soul of Man Under Socialism” smatrala i da ona u konačnici čini više štete nego koristi – problemi na svijetu pa tako i sljepoća uzrokovani su ponajprije ekonomskim uvjetima (siromaštvo i neadekvatna medicinska njega), dok je jedini lijek radikalna društvena reorganizacija. Spomenuta radikalnost ne označava ekstremizam kako nas uvjeravaju i iskrivljuju mainstream mediji, već želju za temeljitom, korjenitom promjenom naspram jednokratnih, kozmetičkih rješenja. U tom smislu trebamo shvatiti i radikalizam jedne Keller.
Gianvito u ovom pomalo pedagoškom filmu pokazuje u kolikoj mjeri kapitalistički interesi i strukture moći određuju čega i kako se sjećamo te nas ohrabruje da poput Keller progledamo i razorimo zadane ideološke okvire koji strukturiraju našu percepciju povijesti. Međutim, koji su dometi njegova istraživanja u filmskom smislu? “Njen socijalistički osmijeh” daleko je od konvencionalnog biografskog dokumentarca u kojem se izmjenjuju arhivske snimke i glas sveznajućeg komentatora. Struktura filma bazirana je na međuigri triju glavnih elemenata – naracija pjesnikinje Carolyn Forché, meditativne snimke prirode snimljene na imanju u Wenthamu, Massachusettsu gdje je Keller živjela sa svojom učiteljicom Anne Sullivan, te blokovi teksta na crnoj pozadini koji funkcioniraju kao svojevrsni međutitlovi i rigidno sažimaju analitički um Keller i njezin kapacitet za apstraktnu, sistematsku misao. Gianvito povremeno ubacuje i scene iz prazne kazališne dvorane gdje je Keller neko vrijeme nastupala u vodvilju dajući duhovite odgovore na pitanja iz publike (neke od njezinih dosjetki ispisane su preko ekrana). Ovakav pristup vjerojatno djeluje prilično začudno za prosječnog gledatelja, međutim ima vrlo zanimljivu pozadinu. Gianvito je, naime, imao velike probleme pronaći materijale za snimanje filma – slijedom neodržavanja njezina arhiva (kao i njegova posljedičnog uništenja nakon što su 11. rujna krhotine tornjeva WTO-a igrom sudbine pale na njega) ostalo je jako malo filmskih, fotografskih i audio zapisa Helen Keller. Gianvito je stoga prihvatio kreativni izazov snimanja filma o slijepoj i gluhonijemoj osobi bez zvuka i slike.
Mnogi će vjerojatno prigovoriti filmu što je toliko opterećen tekstom – Gianvito je svjestan da će ovaj izbor biti proglašen antifilmskimm iako u jednom intervjuu ustvrđuje kako ljudi ionako premalo čitaju. Osobno smatram da ovi monolitni blokovi teksta uspješno dočaravaju analitičnost i širinu Kellerina uma – neizmjernu slobodu krajolika duha koju je uspjela stvoriti u tami koja ju je okruživala i držala zatočenom. Upravo stoga što je njezin um slobodan od distrakcija koje prosječnog građanina pretvaraju u automatsku nemisleću mašinu, ona uspijeva doista biti u svijetu i misliti ga. Tekstualnim monolitima Gianvito supostavlja meditativne snimke prirode u kojima se izmjenjuju kapljice kiše na lišću, ledene sige, kora drveća, cvijeće svih mirisa i oblika te jedan jako ustrajni puž, a uključene su u film zbog Helenine ljubavi prema prirodi i dugim šetnjama kroz šumu.
Da je Gianvito ostao formalistički dosljedniji i konceptualno razigraniji (ili možda obrnuto?) u svojoj novoj filmskoj ruminaciji, rezultat bi bio mnogo bolji, barem za poznavatelje njegova dosadašnjeg opusa. Ovako ostaje osjećaj promašene prilike za filmsku artikulaciju iznimno aktualnih i poticajnih Kellerinih razmišljanja, koji ipak nije lišen svijetlih točaka.
Gianvito u nekom trenutku napušta ovu rigidnu zadanu strukturu i počinje stilski i sadržajno vrludati. Najproblematičniji dio filma odnosi se na Kellerino divljenje spram Ruske revolucije i kasnije razočaranje sovjetskim eksperimentom. U gesti koja se može protumačiti samo kao odraz autorske nemoći i manjka inspiracije, Gianvito nam transformaciju Heleninih stavova prikazuje posredstvom ubačenog predavanja Noama Chomskog u kojem on prokazuje lenjinizam kao desničarsku devijaciju od izvorne socijalističke ideje. Doista bizaran potez koji u potpunosti narušava dotada taktilnu i kontemplativnu strukturu filma. Diskutabilna je i naracija Carolyn Forché koja u drugoj polovici filma gubi misao vodilju, također Gianvito dotičnu snima u retro štihu radijskog studija dajući na taj način obličje njezinu glasu što u ovom slučaju djeluje nekako isforsirano i suvišno.
Još jedna ali mnogo uspješnija aberacija jest ludički moment u kojem Keller izražava svoju ljubav prema crvenoj zastavi (koja je krasila njezinu radnu sobu) i svemu što ona simbolizira. Rečenice odjednom poskakuju i poprimaju crvenu boju, a dotadašnju prodornu tišinu zamjenjuje punk obrada “Bandiere rosse” u izvedbi ni više ni manje nego Pankrta. Istina, u pitanju je prilično prvoloptaški trik ali ovaj kratki bljesak Keller kao pankerske provokatorice djeluje nekako šarmantno u svojoj djetinjastoj naivnosti. Na filmskoj ravni ovo možda djeluje nespretno i izolirano, ali zato funkcionira na metafilmskoj ravni ako znamo za Gianvitovu tradiciju umetanja nekonvencionalnih verzija popularnih protestnih pjesama u svoje filmove. Sjetimo se primjerice folk verzije “Internacionale” u izvedbi Ani DiFranco & Utah Phillips koja tvori upečatljivu završnicu filma “Motiv za profit i vjetar koji šapuće” ili pak “Belle Ciao” u izvedbi Lava Diaza na tagalogu u dva filma koja je snimio na Filipinima.
Da je Gianvito ostao formalistički dosljedniji i konceptualno razigraniji (ili možda obrnuto?) u svojoj novoj filmskoj ruminaciji, rezultat bi bio mnogo bolji, barem za poznavatelje njegova dosadašnjeg opusa. Ovako ostaje osjećaj promašene prilike za filmsku artikulaciju iznimno aktualnih i poticajnih Kellerinih razmišljanja, koji ipak nije lišen svijetlih točaka. Poticajnost Kellerine retorike i snatrenje Gianvitove kamere povremeno se ukrštaju i pozivaju nas da budemo u svijetu, svjesni naše međupovezanosti i možebitne slobode u radikalnosti.