Kad pretkraj dokumentarnog filma “Dick Johnson Is Dead” (2020) najbolji prijatelj glavnog protagonista iz naslova, suznih očiju jedva uspije procijediti pokoji slog svoje pomno promišljene eulogije, s pravom ćemo posumnjati u istinitost događaja pred nama. Do tog trenutka već smo odavno naviknuti na sasvim neuobičajen filmski koncept američke autorice Kirsten Johnson, u kojem se ova najrazličitijim nizom fikcijski izvedenih smrti oprašta od svoga oca Dicka, simpatičnog umirovljenog psihijatra iz Seattlea. Koji fantastičan način prihvaćanja vlastite i smrtnosti naših najbližih, zar ne? No sada bi sumnjičave ograde ipak mogle popustiti – film se polako bliži kraju, prije nekoliko trenutaka gledali smo Dicka u ambulantnim kolima, pogreb i tuga koju možete rezati na kriške izgledaju stvarno… Hm, pa to je to, Dick Johnson je mrtav! Ali sada stvarno stvarno mrtav… Ili nije?
Svoju iznimno uspješnu filmsku karijeru Kirsten Johnson izgradila je kao direktorica fotografije u cijelom nizu zapaženih i nagrađivanih dokumentarnih filmova; sjetit ćete se zasigurno i oskarovskog dobitnika “Citizenfoura” (2014) Laure Poitras na kojem je Amerikanka također surađivala. Posljednjih godina Johnson je aktivna i kao redateljica, snimivši temeljito nagrađivan film “Snimateljica” / “Cameraperson” (2016), kolažni doku-flashback prijašnjih osobnih i snimateljskih iskustava. Sada bi sa svojim drugim samostalnim dugometražnim uratkom, ako je vjerovati raspoloženju (američkih) kritičarskih pera, do režijskog Oscara mogla i sama Johnson. Ne bi nas takav scenarij pretjerano iznenadio.
S marketinške strane razumljiva je Netflixova odluka umatanja “Dick Johnson Is Dead” u celofan dokumentarnog “Good Placea”, jarkim bojama presaturiranog, luckastog i nadrealnog mjesta gdje je moguće svladati sve prepreke, pobijediti sve protivnike – pa i smrt, dođe li do toga. Barem biste takav dojam dobili gledajući trailer i popratne marketinške fotke, naravno, da niste pročitali nijednu recenziju do tog trenutka. A do kraja dokumentarca Dick Johnson će uz pomoć svoje kćerke redateljice, umrijeti pa ponovno oživjeti na brojne imaginativne načine: od pada klimatizacijskog uređaja na glavu i automobilske nesreće pa do srčanog udara i spusta niz stepenice. Kad Dick napokon (filmski) i umre, tamo ga gore, visoko među oblacima, u visoko stiliziranoj sekvenci onkraj sna i jave, dočekuje Isus glavom i bradom koji mu u super slow motionu pere noge i usput zauvijek izliječi od djetinjstva deformirane prste.
Dick Johnson, međutim, u stvarnom životu nije mrtav. Ovaj dobroćudni muškarac u osamdesetima izgleda poput svakog djedice njegovih godina, rekli bismo na prvu – i mnogo bolje. No, Dick kao i – svaki djedica njegovih godina, vuče određeni set zdravstvenih problema, u njegovom slučaju preživljeni srčani udar i Alzheimerovu bolest. Istu ona koja je odnijela život njegove žene i Kirstenine majke; ista ona koja će podmuklo precizno, terminatorski nemilosrdno, komadić po komadić ljuštiti samu jezgru svega što čovjeka čini – čovjekom. Starenje i smrt nitko ne može zaustaviti, možda eventualno usporiti, zamrznuti u vremenu – sjećanjem, fotografijom, filmom…
Unatoč teškoj temi, Kirsten Johnson nudi nov i svjež pogled na smrt i umiranje kroz faux death metanarativ, poškropljen lijepom dozom humora i autoironije.
Filmom poput “Dick Johnson Is Dead”, primjerice, koji se (skriptiranim) humorom i pomno, za dokumentarne filmove neuobičajeno isplaniranom, igranofilmskom scenografijom, trudi lavinu uhvatiti ispruženom rukom. Pravi film ipak se događa između snovitih, predimenzioniranih činova Dickovih maštovitih umiranja. Čistokrvni su to opservacijski dokumentarni trenuci – često i iz prve, grube POV ruke same redateljice – gdje ovog umirovljenog psihijatra gledamo kako se igra s unucima, jede, razgovara s kćerkom ili jednostavno drijema. Nema u tim prizorima ništa pretenciozno i umjetno, tek otac i djed uronjen u radost malih stvari, svjestan da će ih sutra vjerojatno zaboraviti. No, neka bolesti na stand-byu, mračne sile zasad su otjerane međusobnim obiteljskim interakcijama ispunjenima ljubavlju, respektom, humorom. Gubitak pamćenja i slabljenje motoričkih sposobnosti tek su povremena distrakcija lijenoj svakodnevici koja jedva čeka oteti Dicka iz ralja gomilajućih boleština.
Unatoč teškoj temi, Kirsten Johnson nudi nov i svjež pogled na smrt i umiranje kroz faux death metanarativ, poškropljen lijepom dozom humora i autoironije. S etičke strane možda će ponegdje biti podignutih obrva, s obzirom da njen otac nije uvijek svjestan događaja oko sebe (poput krvi u jednoj sceni smrti za koju misli da je njegova). No, takvi trenuci su rijetki, a od samog je početka jasno da Dick u cijelu avanturu ne ulazi pod prisilom, usput se itekako zabavljajući. I što za kraj? Pa kraj nije kraj dok sudac ne odsvira kraj, dok god na onaj svijet ne ode posljednja osoba koja je s vama imala priliku lomiti kruh. Do tada se smijemo smijati i – smrti. “Always look on the bright side of life”, rekli bi pythonovci. Smrt može pričekati.