Prvi Kratki utorak nakon koronične pauze te posljednji prije ljetne, održat će se 9. lipnja u kinu Tuškanac u Zagrebu (21 sat). Bit će pak posvećen najpoznatijim i najkontroverznijim istočnonjemačkim dokumentaristima – dvojcu Walter Heynowski i Gerhard Scheumann. Šefovi potpuno autonomnog, ali državno financiranog produkcijskog H&S Studija od 1969. do 1982. realizirali su oko 70 filmova koji su većinom razotkrivali pogubnu politiku zapadnih zemalja u Vijetnamu, Čileu i postkolonijalnoj Africi. I dok su filmovi bili dobrim dijelom propagandnog karaktera, imali su zapanjujuću razinu umjetničke inventivnosti i jedinstvenosti.
Tijekom 70-ih kružili su svjetskim festivalima, na kojima su dobivali brojne nagrade, da bi raspadom DDR-a pali u zaborav. Na programu Kratkog utorka bit će četiri H&S filma, od kojih organizatori izdvajaju šokantno remek-djelo “Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice” / “The Smiling Man” / “Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders” (1966), u kojem uz bocu alkohola njemački plaćeni vojnik Siegfried ‘Kongo’ Müller otkriva kako svoju nacističku prošlost, tako i zločinačke aktivnosti tijekom građanskog rata u Kongu 60-ih. S obzirom na način na koji su Heynowski i Scheumann postigli svoj redateljski cilj, film se smatra pretečom “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) američkog redatelja Joshue Oppenheimera, najvažnijeg dokumentarca snimljenog posljednjih desetak godina. Program je sastavio austrijski filmolog Alejandro Bachmann koji će ga i najaviti virtualnim putem.
Prva projekcija ovog Kratkog utorka odnosi se na film “Problemi s novcem” / “Problemas de dinero” / “Geldsorgen” iz 1975., čiji je glavni junak Eduardo Cano, direktor Centralne banke Čilea iz doba vladavine vojne hunte na čelu s Pinochetom. On se u intervjuu autorima žali na tada popularnu aktivističku praksu pisanja revolucionarnih poruka na novčanicama. Iako Cano stalno nadoštampava novac i vadi pošarani iz upotrebe, i dalje nailazi na poruke poput: “Živio Allende!”, “Lopovska hunta” i “Izgubili smo bitku, ali ne rat”. Film je dobio glavnu nagradu na festivalu u Oberhausenu 1976., kao i nagradu žirija na festivalu u Leipzigu 1975.
Nakon toga slijede dva filma u kojima se Heynowski i Scheumann bave američkom intervencijom u Vijetnamu. “Remington Cal. 12” (1972) dokumentira upotrebu eksperimentalnog streljiva na bojištu kod Da Nanga u Južnom Vijetnamu. Radilo se o mecima tzv. kalibra 12 koji su u sebi imali dvadeset malih metalnih strelica koje bi se raspršile po tijelu pogođenog. One su po izjavama komandosa u filmu “mogle žrtvi raznijeti nogu s 50 metara”, a takvi meci se nisu koristili u slobodnoj prodaji ni za lov na životinje. Naravno, nisu bili ni u skladu s tada prihvaćenim konvencijama ratovanja. U filmu “Na jarku” / “At the Water Trench/Grave” / “Am Wassergraben” (1978) Heynowski i Scheumann se nakon deset godina vraćaju na poprište najvećeg američkog ratnog zločina u Vijetnamu, u selo My Lai gdje je pod vodstvom poručnika Williama Calleya 16. ožujka 1968. masakrirano oko 500 nenaoružanih civila. Oni pokušavaju rekonstruirati događaje kroz fotografije vojnog fotografa Ronald Haeberlea, ali i intervjue s preživjelima.
Posljednji film na programu jedan od najvažnijih dokumentaraca ikad snimljenih – “Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice” / “The Smiling Man” / “Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders” iz 1966. U njemu H&S, izdajući se za reportere časopisa Stern, intervjuiraju Siegfrieda Müllera zvanog Kongo, ozloglašenog njemačkog najamnog vojnika koji se našao u Europi na odmoru između misija. Müller se pojavljuje sa Željeznim križem koji visi s maskirne uniforme, pun sebe i uvjeren da razgovora s ljudima koji mu se dive, kreće polagano ispijati bocu Pernoda i nonšalantno sa smiješkom otkrivati detalje svojih krvavih ilegalnih aktivnosti. Predstavljajući se kao “branitelj zapadne civilizacije od boljševičke prijetnje” opisuje krvoproliće u Kongu koje je pomogao orkestrirati, dok H&S kao ilustraciju koriste sekvence iz svog ranijeg filma na tu istu temu – “Commando 52” / “Kommando 52” (1962). Film je bio dugo zabranjen u Zapadnoj Njemačkoj zbog njihove vlastite kolonijalne prošlosti.
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, filmovi se puštaju s raznih formata, imaju hrvatske ili engleske titlove ili naraciju, a ulaz je 20 kuna.
Walter Heynowski i Gerhard Scheumann
Walter Heynowski (rođen 1927.), Gerhard Scheumann (1930. – 1998.) i njihov H&S Studio bili su anomalija na filmskoj sceni Njemačke Demokratske Republike. Za razliku od većine svojih kolega bili su slobodni u izboru tema za svoje filmove, a mogli su i putovati svijetom. To je bilo ključno za njihov rad, budući da su im filmovi predstavljali svojevrsne izvještaje o vanjskoj politici pojedinih zemalja, u kojima su oštro kritizirali zapadni imperijalizam i kapitalizam, od svoje najčešće teme – SAD-a i njihovog angažmana u Vijetnamu (filmovi “Remington Cal. 12”, “Amok”, “100”, “Am Wassergraben”…), preko filmova o Čileu za vrijeme Pinochetove diktature (“Geldsorgen”, “Psalm 18”, “Mitbürger”), do onih o često ilegalnim vojnim intervencijama evropskih zemalja u Afriku (“Kommando 52”, “Der lachende Mann”). Osim toga, ponekad su se bavili i geografski im bližim temama, kao što je dekadencija života u Zapadnoj Njemačkoj (“O.K”, “Wink vom Nachbarn”). Početkom 80-ih kamerama su zabilježili i genocid počinjen od strane Crvenih Kmera u Kambodži (“Die Angkar”), što se u tom trenutku sasvim kosilo s politikom istočnonjemačke komunističke partije, koja je pozitivno gledala na Pola Pota. Zbog toga je 1982. studio prestao s produkcijom, a Heynowskom i Scheumannu je zabranjen daljni rad.
Što se tiče estetskog principa njihovog djelovanja, nije ih toliko zanimala reprezentacija stvarnosti, nego konstrukcija filmske istine, u kojoj su ponekad blago natezali činjenice. Njihovi filmovi visoko su estetizirani, s inovativnom uporabom montaže, mizanscene i glazbe. Povremeni didaktički ton uvijek je izbalansiran s dramatskom strukturom i konkretno – senzualnim (termin koji je stvorio Heynowski) slikama, koje su filmove trebale napraviti prihvatljivijim široj publici. Naime, idealistički cilj Heynowskog i Scheumanna bio je stvoriti teorijski okvir za socijalističko-dokumentarnu filmsku estetiku, kako bi podigli svijest istočnonjemačke radničke klase. Polazna točka bile su im rane teorije ne-narativnog filma Dzige Vertova, na koje se nastavljala marksistička ideologija, s velikim utjecajem u to vrijeme novog masovnog medija – televizije, koju su smatrali idealnim sredstvom za edukaciju.
Uz mnoge svoje filmove H&S objavljivali su i knjige, u kojima se raspravljalo o metodološkim i estetskim pristupima, kao i o važnosti dokumentarizma za javno školstvo. Iako ih je zapadna kritika donekle s pravom optuživala za propagandizam, čak i oni koji se nisu slagali s njihovim stavovima ili načinom na koji su ih izlagali, nisu im mogli poreći umjetničku virtuoznost, koja se može usporediti jedino s već spomenutom Vertovom ili kubanskim majstorom Santiagom Álvarezom. Zbog toga se nakon perioda zaborava u 90-ima i nultima, filmovi Heynowskog i Scheumanna posljednjih godina ponovo prikazuju na mnogim festivalima diljem svijeta, gdje nailaze na oduševljen prijem.
Raspored filmova (98 minuta):
- “Problemi s novcem” / “Problemas de dinero” / “Geldsorgen”; 1975. | 6 minuta, 35 mm
- “Remington Cal. 12”, 1972. | 14 minuta, 35mm
- “Na jarku” / “At the Water Trench/Grave” / “Am Wassergraben”; 1978. | 16 minuta, 35mm
- “Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice” / “The Smiling Man” / “Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders”; 1966. | 62 minute, SD file