Imali smo dizajnera zvuka, montažerku – što kažete na “Pogled iza objektiva” intervju s domaćim direktorom fotografije? Almmir Fakić možda? Pa znate da može! Servisne informacije najprije, po običaju. Dakle, Fakić je rođen 1975. u Zagrebu, magistrirao snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a u svojih je dvadeset plus godina unutar filmske industrije radio kao producent, redatelj i direktor fotografije na brojnim igranim i dokumentarnim filmovima, odnosno reklamno-glazbenim formatima. Almmir se aktivno bavi i fotografijom (modna, reklamna i hrana), osnivač je FrameForm produkcije, sudjeluje i kao predavač na radionicama igranog i dokumentarnog filma te fotografije.
Iz nefikcijskog kuta, pamtimo ga kao snimatelja kultne dokumentarne serije “Direkt” (Fade In / HRT; 2002. – 2012.), prve sezone također izvrsnih “Dvornikovih” (Drugi plan / HRT; 2006.) te cijelog niza autorskih dokumentaraca poput “Sretne zemlje” (Petnaesta umjetnost / WHW – Što, kako i za koga; 2009.) Gorana Devića, “Naslovnice” (Studio Dim, 2014.) Silvane Menđušić, “Bolesnog” (Fade In, 2015.) Hrvoja Mabića… Okušao se Almmir također i u redateljskom poslu, potpisavši primjerice i doku-serijale “Ono što jesam” (Sekvenca / HRT; 2014.) te “Sezonci” (Sekvenca / HRT; 2016.).
Almmir Fakić je kao dijete želio biti slikar ili crtač stripova. Uvijek je uz njega bila neka mapa, olovka, vodene ili pastelne boje. “Na papiru sam mogao bilo kada, bilo što, nije bilo pravila, jedino sam crtajući imao taj apsolutni osjećaj slobode kakav je valjda svakom klincu potreban”, govori nam. Sa slikarskog je puta skrenuo u ljeto 1988. godine – bilo je to vrijeme snimanja igranog filma “Đavolji raj – ono ljeto bijelih ruža” (1989) redatelja Rajka Grlića. Naš poznati redatelj došao je u Dugu Resu tražiti statiste, pa je Fakić, kao i većina sugrađana, strpljivo čekao u redu za audiciju, dobivši na kraju ulogu jednog od klinaca koji su trčkarali plažom pored rijeke Mrežnice. I tako, par godina prije početka raspada Jugoslavije, mali Almmir Fakić pristupio je jednoj od posljednjih velikih koprodukcija propale zajedničke države.
Poanta priče ipak se traži u osobi iza objektiva kamere ove međunarodne filmske suradnje. Naime, direktor fotografije bio je veliki Tomislav Pinter, koji je u pauzi za ručak, govori Fakić, pozvao njega i nekoliko klinaca da prostru pogled kroz tražilo kamere. Pogled – ne bilo kakav, već uperen na drvenu splav. Nju je pak, pripremajući se za iduću scenu, potpuno naga zauzela glumica i tadašnji model Stanka Gjurić. Kamera je, otkriva iskreno Fakić, bila zumirana vrlo krupno u strateški dio njezinog tijela. “Bio je to zapravo prvi prizor koji sam ikada vidio kroz filmsku kameru. Dogodila se magija, ljubav na prvi pogled”, poentira hrvatski snimatelj.
Ipak, ljubav nije bila iskazana prema predivnoj Stanki ili lijepoj Mrežnici kako bi se na prvu moglo zaključiti. Sedma umjetnost ušla je u sve pore Fakićevog bića, a nakon tog ljeta više ništa nije bilo isto – neprestano je razmišljao o filmu. “Danas na filmskim radionicama podučavam polaznike kako film mogu snimiti praktično bez ikoga ili ičega. No, bez sprave koja bilježi pokretne slike, to je naprosto nemoguće, ukoliko isključimo animirano, računalno generirano”, jasan je Almmir koji se dobrano namučio kako bi u tinejdžerskoj dobi došao do videokamere.
Novca nije bilo, stoga je dobro poslužilo i tražilo starog maminog fotoaparata. I tako su rođene njegove prve filmske scene, zamišljene, ali svejedno se pikaju! “Početkom devedesetih, od strica, također velikog ljubitelja fotografije i filma, jednog od prvih zagrebačkih videotekara, posudio sam videokameru i konačno imao mogućnost bilježiti svoje ideje”, govori Fakić. Krajem srednje škole snimio je svoj prvi dokumentarni film, “Ja i ti” (1994), portret karlovačkog slikara Alfreda Fredija Krupe. Godinu dana nakon toga, naš golobradi snimatelj odlazi u 113. brigadu, a s prve linije fronte – direktno na prijamni ispit Odsjeka snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Almmir Fakić – ADU, klapa prva, komisija je, kaže, uglavnom bila blagonaklona, ušao je u uži izbor, ali do studentske klupe ipak nije došao. Tako je bilo i sljedećih nekoliko godina, sve do 1998. kada napokon uspijeva proći strogu ADU-ovu kapiju.
Radili ste na “Direktu”, po mnogim parametrima dokumentarnom projektu daleko ispred svog vremena. Što vam je on značio s profesionalne, pa i osobne strane?
“Dobiti priliku surađivati na sjajnom dokumentarnom serijalu ‘Direkt’ bilo je ravno osvajanju jackpota. Redateljskim, snimateljskim i montažnim postupcima, ‘Direkt’ je pomaknuo poznate i ustaljene granice tadašnje, uglavnom konzervativne dokumentarne produkcije HRT-a. Radilo se o apsolutnoj dokumentarnoj revoluciji u hrvatskom televizijskom eteru, kojeg je producirala minimalna ekipa produkcijske kuće Fade In, sastavljena od nekoliko novinara istraživača, redatelja, snimatelja (ujedno i tonskog snimatelja) te montažera. Uvijek je dobar osjećaj biti pionir u nečemu, a mi smo bili upravo to. Snimalo se malom kamerom iz ruke, objektivom dugog žarišta s plitkom dubinskom oštrinom, uz postojeće, često vrlo oskudno svjetlo. Sve je rezultiralo drhtavom i zrnatom fotografijom, a prljava kamera iz ruke i česta upotreba jump cutova, postali su zaštitni znak tog serijala kojeg su kasnije mnogi kopirali. ‘Direkt’ me je nekako trajno obilježio kao snimatelja, kojeg i danas rado angažiraju kada je potrebno snimati iz ruke, bez obzira snima li se dokumentarni, igrani ili reklamni film.”
Različiti formati donose i različite izazove. Nije pretpostavljam isto snimati “Direkt”, “Dvornikove” ili “Bolesno”…
“Strpljivo i pažljivo, kroz nekoliko godina, doslovce kao da gaziš po jajima, graditi intiman portret Ane Dragičević u dokumentarnom filmu ‘Bolesno’ i mjesecima, na dnevnoj bazi, kamerom pratiti urnebesnu i nepredvidljivu obitelj Dvornik ili službenike 2. Policijske postaje Split u njihovim, često opasnim intervencijama u seriji ‘Policijska patrola’ – svi oni traže potpuno različite pristupe i određene prilagodbe cijele ekipe, autorske i tehničke. Različiti dokumentarni formati, naprosto imaju različita pravila igre.”
Almmire, surađivali ste s kremom hrvatske dokumentarističke pameti. Svaki od njih, vjerujem, veže vlastiti set filmsko-suradničkih promišljanja. Otkrijte nam malo specifičnosti ovih iskustava.
“Prvih nekoliko godina produkcije ‘Direkta’ bio sam jedini snimatelj. Radio sam sa svim današnjim relevantnim domaćim autorima dokumentarnog filma: Nebojšom Slijepčevićem, Hrvojem Mabićem, Goranom Devićem, Miroslavom Sikavicom, Martinom Globočnik i drugima koji su tada režirali ‘Direkt’. Kasnije su se neki od njih značajnije afirmirali kroz igrane i druge projekte, poput Ljube Lasića i pokojnog Nikole Ivande. Pojedini redatelji od ovih nabrojanih vrlo su ozbiljno i studiozno, gotovo matematički precizno pripremali i obrađivali pojedine teme. U takve spadaju npr. Nebojša Slijepčević, Miroslav Sikavica i Goran Dević. Ležernije je bilo raditi s Hrvojem Mabićem, Ljubom Lasićem i Nikolom Ivandom. Od svih njih puno sam naučio, što mi je kasnije pomoglo u režiji dokumentarnih serijala ‘Ono što jesam’ i ‘Sezonci’.”
Kad smo već dotakli suradnju na relaciji redatelj – direktor fotografije, prihvaćaju li svi redateljski šefovi Vaše snimateljske sugestije na isti način?
“Na prvoj ili drugoj godini akademije radili smo studentsku vježbu ‘TV drama’ u kojoj je jednu od uloga imala Alma Prica. U želji da je besprijekorno osvijetlim, potrošio sam sve vrijeme ovoga svijeta. Tada je moj kreativni zanos prekinuo prof. Bruno Gamulin, rekavši da mi je preostalo još samo nekoliko minuta za završiti postavu svjetla. U suprotnom će ugasiti sve dotad postavljeno s moje strane, a vježba će se snimati pri radnom, postojećem svjetlu. Dodao je i kako su u filmu bitni samo glumci i priča, a snimatelji rade sporedne stvari. Odsjek snimanja burno je reagirao na taj događaj, jer s pedagoške strane izjava mentora te studentske vježbe naprosto nije bila prihvatljiva. Međutim, godinama nakon studiranja, kroz profesionalnu praksu shvatio sam da je prof. Gamulin donekle bio u pravu. Priča prije svega, potom i nositelji iste, dakle glumci, uistinu jesu temelj svakog kvalitetnog filma. Loš film nikada neće spasiti prekrasna fotografija, ali će ista biti potpuno ravnopravni, zaslužni element onog dobrog.
“S obzirom na to, uvijek se trudim biti redateljeva desna ruka, onaj tko pomaže pri vizualizaciji njegovih ideja. U tom pravcu idu i eventualne sugestije s moje strane. U suprotnom bih radio svoj film, a to nije opcija. Ovdje mi pada napamet ona biblijska: ‘Pronađi slobodu svoju u slobodi bližnjega svoga’. Upravo je zato izuzetno važno povjerenje na relaciji redatelj – snimatelj. Bez povjerenja vrlo brzo može doći do međusobnog nerazumijevanja, a tada i prekida suradnje. Dobra filmska fotografija je zapravo ona latentna, besprijekorno implementirana unutar svega ostalog, samo jedan od pripovjedačkih alata. Ona nije platforma za demonstraciju vlastitog snimateljskog umijeća kakvom je nerijetko doživljavaju mlađi, ali i poneki iskusniji kolege.”
Isto pitanje na koje svatko ima vlastiti, unikatni odgovor. Ne znamo – zato gnjavimo one koji znaju. Dakle, kvalitetan direktor fotografije po Almmiru Fakiću treba posjedovati…
“Ako izuzmemo stvari koje se donekle podrazumijevaju, npr. solidno filmsko i opće obrazovanje ili barem interes prema filmu srodnim pravcima – poput književnosti, likovne i glazbene umjetnosti – zavidna tehnička spremnost, dakle poznavanje suvremenih snimateljskih tehnika i alata, određena pedantnost, spremnost na timski rad i mnogo kompromisa, uspješan direktor fotografije prije svega treba biti dobar slušač, vješt vizualni interpretator scenarističkog zapisa, prijatelj i rame za plakanje. Ponekad i psiholog prvog čovjeka na setu. Ne govorim o podilaženju, već isključivo o poštovanju, ali ono mora biti obostrano.”
Vlasnik ste produkcijske kuće, također sudjelujete i na brojnim edukativnim programima. Možete li nam reći par riječi o tome?
“U želji za razvojem vlastitih nezavisnih sadržaja – fotografskih, dokumentarnih, igranih, ali i obrazovnih – 2018. godine osnovao sam produkcijsku kuću FrameForm. U završnim smo, pretprodukcijskim, istraživačkim fazama dvaju dokumentarnih te po jednog televizijskog i igranog projekta. Također, nekoliko puta godišnje organiziramo izuzetno dobro prihvaćene radionice osnove fotografije, a u pripremi su filmski edukativni programi. Ponosan sam dugogodišnji član Kinokluba Zagreb, petnaestak godina bio sam njihov predavač kamere i rasvjete na radionicama igranog filma. Pedagoški rad, prenošenje znanja drugima, kao i svako davanje u dobroj vjeri, apsolutno je zadovoljstvo, dobrodošao mir i meni potreban odmak od svakodnevice. Prepoznati talent i imati priliku sudjelovati u njegovom rastu, neprocjenjivo je.”