Posljednjih godina dinamiku kulturne scene u Zagrebu najbolje ilustrira pojam devastacije pod političkim patronatom, da bi posljednja gesta kulturne provincijalizacije bilo zatvaranje Kina Europa. Unatoč opstrukcijama, suradnja preostalih neovisnih institucija još uvijek rezultira relevantnim programima, čiji cilj nije ekskluzivnost u kvantitativnom, već kvalitativnom smislu. Human Rights Film Festival, u organizaciji Multimedijalnog instituta i URK-a, logičan je nastavak njihova rada, s fokusom na manje zastupljene teme, kao i participaciju građana na različitim razinama. Funkcionirajući kao opreka srednjostrujaškim festivalima, HRFF na filmskom platnu ostvaruje tematsku reprezentativnost, uz pomake na estetskom i formalnom planu. Riječ je o redom cijenjenim filmovima nekomercijalno orijentiranih autora, a kakve publika u trenutnim uvjetima nema prilike pogledati. Pritom nisu zapostavljena ostvarenja koja su ostvarila značajne festivalske uspjehe ili izazvala snažne reakcije, poput igranog filma “Obojena ptica” / “The Painted Bird” / “Nabarvené ptáče” (2019) Čeha Václava Marhoula. HRFF uz popratna književna događanja, tribine i razgovore, ostaje u revijalnom tonu, ne inzistirajući na nagrađivanju i rangiranju prikazanih filmova.
U skladu s tendencijama filmskog stvaralaštva, u programu su velikim dijelom zastupljene hibridne forme, u kojima tradicionalna podjela na rodove i žanrove prestaje biti presudna. Festival se prije svega nediskriminatorno obraća cjelokupnoj publici, ne patronizirajući je kad su u pitanju kompleksnije forme, niti namećući distinkciju profesionalaca u odnosu na laike. Većina prikazanih ostvarenja zahtijeva koncentraciju i punu pozornost gledatelja, što znači da je aktivni angažman neophodan da bi se ostvario puni potencijal filma.
U dokumentarnom programu 17. Human Rights Film Festivala (Zagreb, Rijeka; 1. – 8.12.) standardno su bili zastupljeni renomirani redatelji, koji se na HRFF-u pojavljuju kontinuirano, a predstavljena su i nova imena. Dio je filmova već nagrađivan na relevantnim festivalima, dok nisu zanemarene ni specifičnosti regionalnih autora. Na samom je otvaranju prikazan makedonski kandidat za Oscara, “Medena zemlja” / “Honeyland” / “Medena zemja” (2019. | ★★★ i 1/2) Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova, izazvavši veliki interes publike. Fotografija visokog kontrasta, u neprekidnoj smjeni totala i pomno režiranih scena “civilizacijom neporemećenog života”, vrlo je prijemčiva. Iako u službi naivne idealizacije života Hatidže, seljanke koja preživljava uzgajajući med, najuspjeliji dijelovi filma su oni koji s gotovo antropološkim interesom prate njenu svakodnevicu. S druge strane, očito konstruirani prizori sukoba glavne protagonistice s pridošlicama koje eksploatiraju med, nekoherentni su u odnosu na cjelinu. Da bi takav pristup radu s protagonistima bio funkcionalan, nužno je za cilj imati osvješćivanje njihova položaja uz mogućnost aktivne promjene. U ovom slučaju prije je riječ o dramaturškom alatu za razvoj priče, ne bi li se gledateljima dao kontekst. Iako egzistencijalni pritisak povremeno izbija u prvi plan, češće je istisnut pred romantiziranom slikom, uz pojednostavljivanje uzroka socijalne i intelektualne deprivacije. U konačnici, “Medena zemlja” protagoniste do određene mjere iskorištava kao argument u popularnoj raspravi o čovjekovom utjecaju na okoliš. No, jedno je deklarativno zagovarati prirodni sklad od strane privilegiranih, koji su civilizacijske pogodnosti iskusili, a sasvim drugo, od strane onih koji taj izbor nisu niti imali.
Od hrvatskih dokumentaraca na HRFF-u su prikazani “Prazni sati” (Akademija umjetnosti u Berlinu / Dinaridi film; 2019.; ★★★ i 1/2) Mate Ugrina koji distancirano upućuju na svakodnevicu stranih radnika riječkog brodogradilišta 3. maj smještenih u samački hotel. Oslanjajući se na imaginaciju gledatelja, Ugrin utvrđuje postojanje modernog geta, koji radnike izolira od ostalog stanovništva. Njihova ekspresija odaje iscrpljenost, dosadu i nadasve prazninu egzistencije u koju su bačeni. Autor suptilno uvodi aspekt radničkog života, obično ignoriran kao samorazumljiv, iako se o psihološkim učincima rada u inozemstvu, uzrokovanih izostankom ikakvih mogućnosti ili društvene brige, danas rijetko progovara. Poetikom i autorskim odlukama približava se minimalizmu karakterističnom za mlađe autore u regiji.
U svojoj maniri, crnogorski autor Ivan Salatić iznosi priču blisku temi romana “General mrtve vojske” Ismaila Kadarea, o otkopavanju kostiju poginulih talijanskih vojnika. Salatićev film “Sinovi smo tvoga stijenja” (2018. | ★★★ i 1/2), naraciju koristi tek kao nepostojani okvir za meditativno promišljanje prostora, povijesnih zadatosti i potrebe za njihovim nadilaženjem, što na formalnoj razini ostvaruje karakterističnim dugim opservacijskim kadrovima.
Ovogodišnji laureat Beldocsa, srpski autor Ivan Marković s filmom “Centar” (2018. | ★★★) također kombinira eksperimentalno-opservacijske postupke, posvetivši se prostoru beogradskog Sava centra. Nemoguće je film ne povezati sa “Strujanjima” (Restart, 2019.) naše Katerine Dude, koja na jednak način pristupa nekad također frekventnoj zgradi INA-e. Pritom zahvaljujući prodoru kamere otkrivamo slična arhitektonska rješenja monumentalnog prostora presijecanog apstraktnim detaljima. Utoliko je “Centar” još jedno u nizu svjedočanstava utopije bivše države, koja se očitovala u arhitekturi, da bi danas bila podsjetnik društvene degradacije i transformacije. Marković pomno komponiranim kadrovima slične duljine stvara ritmički skladnu cjelinu, no taj postupak postaje repetitivan na razini filmskog stvaralaštva posljednjih godina, čime se gubi originalnost u pristupu, dok smo njegove učinke kao gledatelji već otkrili.
Začudni performativni eksperiment ponudio nam je film “Zaboravljeni slučaj Hammarsköjld” / “Cold Case Hammarskjöld” (2019. | ★★★★) Danca Madsa Brüggera. Različiti rukavci u koje se film razvija, istodobno se nadopunjavaju, sukobljavaju i supostoje u ludističkom panoptikumu metoda, pristupa i žanrova dokumentarno-igranog filma. Neprekidno prebacivanje s tradicionalnog dokumentarističkog pristupa u istraživanju sumnjive smrti glavnog tajnika UN-a – naslovnog Daga Hammarskjölda – na metarazinu, ima funkciju sužavanja horizonta očekivanja gledatelja i opravdanja neuspjeha u razrješenju slučaja. Naglašavanjem formalnih manjkavosti, Brüger sabotira gledateljevu spoznaju istih. Pritom se početna premisa razvija do megalomanskih teorija, od kojih svaka ima slabo uporište, da bi Brügeru jedino preostalo dokumentirati vlastitu istraživačku nemoć.
Očekivano, najzahtjevnijima su se pokazali filmovi implicitne političnosti na granici esejizma. Nastavljajući interes za arhivima i dekonstrukcijom povijesnog konteksta, ukrajinski dokumentarist Sergej Loznica donosi impozantno ostvarenje, kakav je i događaj koji dokumentira – Staljinov pogreb. “Državni pogreb” / “State Funeral” (2019. | ★★★★ i 1/2) sastavljen od arhivskih snimaka, minuciozno rekonstruira sve etape odavanja posljednje počasti vođi, od najviših funkcionera do simboličkih radničkih gesti. Iako poznat po fragmentiranju pronađenog materijala u svrhu novog čitanja, Loznica se ovaj put odlučuje za suptilniju varijantu jednako snažnog učinka. Gledatelju su pružene pročišćene snimke s ciljem rekonstrukcije autentične situacije, manje podložne interpretativnom iskrivljavanju. Međutim, naglo kontrapunktiranje snimke s historijskim činjenicama, otvara prostor za refleksiju. Nakon dvosatnog grandioznog opraštanja od Staljina, gledatelj dobiva informaciju o 27 milijuna nestalih, deportiranih i zatvorenih, kao i 15 milijuna pomrlih od gladi, da bi Partija već 1956. provela destaljinizaciju. Ono viđeno u raskoraku je sa spoznatim; dokumentirana zbilja ne odgovara historijskoj. Loznica nas suočava s filmom po sebi i filmom u kontekstu, kao i nužnošću otkrivanja manipulacije nad protagonistima, gledateljima, pa i povijesnom zbiljom.
Čileanski disident Patricio Guzmán, najpoznatiji po “Bitci za Čile” (1976. – 1979.) kojom dokumentira vojni udar i svrgnuće Salvadora Allendea, u svojim se ispitivanjima i dalje zaokuplja kompleksnom čileanskom prošlošću. “Kordiljeri snova” / “The Cordillera of Dreams” / “La cordillère des songes” (2019. | ★★★ i 1/2) redateljev su nastavak simbolički obojenog istraživanja čileanskih specifičnosti, kontrastirajući statičnost prirodnih danosti i nestalnost političkih režima. Ogoljujući slojeve grada, Guzmán ogoljuje vlastitu i društvenu prošlost. Kordiljeri kombiniraju poetsku snovitost i intervjue građana, koji su Čile najčešće napustili da bi se njime zaokupljali u umjetničkom radu. Film je splet reminiscencija, rekonstrukcija prošlog i načina na koji ono strukturira sadašnjost. Pritom su najzanimljiviji arhivski primjeri tzv. gerilskog dokumentarizma, snimki nastalih u vrijeme Pinochetove diktature. Ipak, raznorodan materijal okupljen na jednom mjestu, proizvodi dojam neujednačenosti. Intervjui najčešće narušavaju ritam cjeline filma, koja bi bila fluidnija da su svjedočenja u filmski materijal upletena na inventivniji način od klasičnog obraćanja kameri.
Arhivi su u centru interesa i Nijemca Thomasa Heisea, čija trosatna epopeja “Heimat je prostor od vremena” / “Heimat Is a Space in Time” / “Heimat ist ein Raum aus Zeit” (2019. | ★★★★ i 1/2) rekonstruira traumu 20. stoljeća, istovremeno do krajnosti dovodeći principe filmskog esejizma. Heise spaja elemente osobne povijesti, pismenu korespondenciju, fotografije i svjedočanstva s prepoznatljivim obilježjima vremena, da bi ilustrirao proces konstrukcije sjećanja, njegove modifikacije i nestajanja. Jukstapozicija zvučne snimke svjedočenja prošlog i snimke današnjih, identitetski nespecifičnih prostora, stvara podtekst ukorijenjenosti današnjice u proteklim događajima. S druge se strane, značenje prošlog lako gubi pred beznačajnim prizorima, čime je još naglašenija nestalnost našeg, prije svega kolektivnog pamćenja. Ta teza dobiva na važnosti uzmemo li u obzir da Heise svoj film gradi na prijelomnim trenucima njemačke povijesti, istražujući na koji su se način odražavali na pojedinačne živote. Svaki je prizor filma potrebno čitati u odnosu na cjelinu jer slika ne funkcionira bez teksta, bivajući istovremeno kontrapunkt, nadopuna ili naprosto vizualni simbol izrečenog. Na taj razini možda treba tražiti značenje filma kao eseja, koji ima moć zahvaćanja nebrojenih konotacija, upravo zato što se ne zaustavlja na granicama primarnog medija.
“Samo me nemojte pustiti da vrištim” / “Just Don’t Think I’ll Scream” / “Ne croyez surtout pas que je hurle” (2019. | ★★★★ i 1/2) Francuza Franka Beauvaisa, primjer je eseja u kojem su pripovjedna i vizualna linija potpuno ravnopravne. Ne samo da je naracija izraz intimne dnevničke ispovijedi, već je i metafilmska forma izraz autorova iskustva u periodu na koji se referira. Film je nastao kao rezultat autorova mahnitog gledanja filmova, od čijih je kadrova sačinio mozaik nadopunjen tekstom visoke literarne razine
Nasuprot opisanim, publika je mogla popratiti nekoliko filmova klasične forme, poput švedskog “Čovjek koji se igrao vatrom” / “Stieg Larsson: The Man Who Played With Fire” / “Mannen som lekte med elden” (2018. | ★★★) Henrika Georgssona. Iako pun nepoznatih detalja o švedskoj neonacističkoj sceni i novinarskom gardu poznatijeg pisca Stiega Larssona, film ipak ostaje na razini dokumentaraca televizijskog formata, čiji je cilj prvenstveno iskomunicirati poruku. Našem kontekstu zanimljiviji je film britanskog redatelja Henryja Singera i njegovog američkog kolege Roba Millera, “Suđenje Ratku Mladiću” / “The Trial of Ratko Mladic” (2018. | ★★★). Uljuljani u poziciju stranaca, autori nisu niti pokušavali shvatiti kontekst ratova devedesetih, već su fokus prebacili na proces suđenja i odnosa involviranih. Šteta zbog nedostatka ambicije za rekonstrukciju ličnosti ratnog zločinca, posebno ako primijetimo da Mladić izrazom nerijetko podsjeća na Adolfa Eichmanna, a čini se da im je intelektualni i emocionalni kapacitet također podjednak.
Od novih imena, HRFF je donio pobjednicu Rotterdama, Kineskinju Shengze Zhu s filmom “Present.Perfect” / “Wan mei xian zai shi” (2019. | ★★★) koja paradokse virtualnog svijeta ugrađuje u strukturu filma. Sastavljen od izabranih isječaka live streaminga – popularnog fenomena koji se u osnovi svodi na snimanje vlastitog života – neovisno koliko on bio uobičajen, “Present.perfect” funkcionira kao mozaik bizarnih snimaka protagonista, najčešće s dna društvene ljestvice. Time su predstavljeni kao naličje one ekstremno dobrostojeće strane virtualnog spektra. Iako možemo pretpostaviti da je Shengze Zhu nastojala postaviti pitanja o potencijalu samorealizacije unutar virtualnog prostora, ipak ostaje potpuno distancirana i bez artikuliranog odnosa prema fenomenu.
“Transnistrija” / “Transnistra” (2019. | ★★★★) švedske autorice Anne Eborn iz neočekivane perspektive pristupa jednoj u nizu nepriznatih država nastalih raspadom Sovjetskog saveza. Eborn ulazi u intimni svijet nekolicine tinejdžera, čiji se razgovori nimalo ne razlikuju od onih njihovih vršnjaka u bilo kojem dijelu svijeta. No, pronalazeći pukotine i kamerom istražujući njihovu socijalnu stvarnost, uspijeva ostati politična, dok 16-milimetarska kamara stvara poetski intoniranu vizualnu dimenziju, nerijetko na granici oniričkog. Autorica se ipak ne zaustavlja na estetskoj razini, već kontekstualizira naoko ničim izazvanu melankoliju, bezidejnost i besperspektivnost.
Ovogodišnji je Human Rights Film Festival očekivano u selekciju uključio raznovrsne, estetski visokovrijedne filmove. Koliko god tematski sveobuhvatan, aktualan u odnosu na neuralgične društvene točke, ne možemo ne uočiti tematski fokus na relaciju kolektivne i individualne memorije, odnosno načina utjecanja traumatične prošlosti na aktualni historijski trenutak. Ne treba zanemariti činjenicu da neki filmovi u sebe unose teorijske postavke, čije učinke istražuju kroz film. Budući da se moramo spoznajno angažirati, gledanje filmova postaje dvostrani proces i nadopuna uobičajenom diskursu o temi. U doba revizionizma i negiranja historijske faktografije, slični su društveni doprinosi itekako neophodni. Utoliko HRFF nastavlja svoje angažirano djelovanje, istovremeno pružajući uvid u, s umjetničkog gledišta najrelevantnija filmska ostvarenja. Zahvaljujući inzistiranju na potpunoj dostupnosti festivalsko sadržaja, vjerujemo da će se zanimanje publike za ovu značajnu filmsku manifestaciju i dalje kontinuirano održavati.