“Santiago u kojem sam rođen ravnodušno me pozdravlja”, ovim riječima čileanski dokumentarist Patricio Guzmán otvara “Kordiljere snova” / “The Cordillera of Dreams” / “La cordillère des songes” (2019), posljednji i najosobniji dio svoje trilogije koja povezuje monumentalne prirodne krajolike i potresnu političku povijest Čilea u esej očaravajuće ljepote o sjećanju i zaboravu, kolektivnoj traumi i prodornoj boli koju iza sebe ostavlja tišina. Njegov Čile leži uspavan podno Kordiljera koji ga istovremeno štite i izoliraju od ostatka svijeta. Ovaj veličanstveni planinski lanac proteže se cijelom dužinom zemlje – njezina beskrajna kralježnica ujedno je i nijemi svjedok krvave prošlosti Čilea čiji je ekonomski i politički smjer zauvijek promijenila Pinochetova diktatura, udarivši temelje surovom neoliberalnom modelu koji je u međuvremenu postao poželjni obrazac funkcioniranja svijeta s onu stranu Kordiljera, prije svega drugosvjetskih i trećesvjetskih destinacija u kojima strani kapital vuče konce dok lokalni milijunaši stoje uz bok sve brojnijoj sirotinji.
Guzmánovu trilogiju mogli bismo u skladu s terminom filozofa Stanleya Cavella nazvati i trilogijom ekskavacije u kojoj sjećanje postaje imperativ – treba razotkriti dubinske slojeve psihe i rekonstruirati ono izgubljeno ili slomljeno kako bismo bolje razumjeli nas same i svijet oko nas. Dok je u “Nostalgiji za svjetlošću” / “Nostalgia for the Light” / “Nostalgia de la luz” (2010) čileanski sineast istražio pustinju Atacama i zvjezdano nebo nad njom, u “Bisernom dugmetu” / “The Pearl Button” / “El botón de nácar” (2015) fokus pažnje prebacuje na Patagoniju i kompleksan odnos fascinacije i straha s golemim oceanom koji opkoljuje izduženu iberoameričku državu. U “Kordiljerima snova” Guzmán propituje mjesto i simboliku dotične monolitne tvorevine u kolektivnoj svijesti svojeg napaćenog naroda. Možda vrijeme u Čileu tako sporo prolazi baš zbog ovog kolosalnog zida stijena; Kordiljeri utjelovljuju distancu čileanskog redatelja prema zemlji koju više ne poznaje, ali i služe kao metafora sna o njezinoj ponovnoj spoznaji. Međutim, ovaj planinski lanac postaje i krajnje osoban simbol za redatelja koji više od četrdeset godina ne živi u Čileu. Ipak, Guzmán nikad nije prestao snimati filmove o svojoj domovini, pa tako rodni Santiago promatra očima stranca jedva ga prepoznajući usred novih nebodera – ovaj novi Čile dalek je i nestvaran, brutalnost je nadvladala pravdu, jaz između bogatih i siromašnih sve je veći i ništa više neće biti kako je bilo nekad. Ako je u “Nostalgiji za svjetlošću” i “Bisernom dugmetu” na djelu suočavanje s prošlošću, onda su “Kordiljeri snova” oklijevajući korak prema kakvoj-takvoj budućnosti koja bi Čileu povratila životnu radost i nepovratno izgubljeno djetinjstvo nakon svrgnuća Salvadora Allendea 1973. godine. Sve nedaće nakon vojnog udara Guzmán je svojedobno zabilježio u jednom od najznačajnijih političkih dokumentaraca svih vremena, također tripartitnoj “Bitci za Čile” (1975. – 1979.).
Poput traumatične čileanske prošlosti, koja što joj se više približimo to više ostaje zakrivena, Kordiljeri su vječno obavijeni gustim oblakom magle tako da ih Čileanci znaju tek posredno, kao bezazlenu nacionalnu ikonu s golemih fresaka Guillerma Munoza na santijaškim metro-stanicama. Istim onima na kojima su proključali aktualni prosvjedi direktno povezani s poskupljenjem karata za podzemnu željeznicu; ili pak na kutijama šibica, konzervama hrane i sličnim artefaktima. No Guzmán podsjeća da su i pločnici ulica na kojima su vojska i tenkovi provodili nasilje, sačinjeni od flegmatičnog kordiljerskog kamenja.
Direktor fotografije Samuel Lahu veličanstveno trasira vododerine i ledenjake čileanskih Anda i stvara iz njih dramatične panorame preko kojih se pomalja Guzmánov poetični i melankolični glas. Imaginarij Kordiljera ocrtavaju brojni sugovornici, mahom njegovi vršnjaci (jedna je od mana filma izostanak glasova mladih ljudi). Tu su vulkanolozi, ali i umjetnici, poput pisca Jorgea Baradita, kipara Vincentea Gajarda te pjevačice Javiere Parre. Najviše prostora u “Kordiljerima snova” ipak dobiva Pablo Salas, neumorni dokumentarist koji je ostao snimati nakon Guzmánovog napuštanja Čilea. Njegov iscrpni arhiv čuva od zaborava režimsko nasilje i deportacije za koje nitko do danas nije odgovarao. Stavljajući recentne snimke gušenja demonstracija uz bok onima od prije četrdesetak godina, Guzmán sugerira da se malo toga promijenilo u zemlji koju nastanjuju bivši sudionici diktature, danas ugledni i dobrostojeći građani. Salas dominira drugom polovicom filma, a Guzmán pokazuje neskriveno divljenje prema opasnosti kojoj se ovaj izložio, odnosno upornosti u pothvatu arhiviranja režimskih zlodjela. Pinochetove taktike bile su raznovrsne – od mučenja i ubijanja u logorima usred pustinje, preko drogiranja i izbacivanja iz helikoptera u ocean, do zloglasnog okupljanja na nogometnom stadionu Estadio Nacional, pretvorenom u jedan od najvećih koncentracijskih logora dok su se na njemu i dalje odvijale utakmice (!). Desetljeće nakon što je na istom mjestu nogometna reprezentacija Čilea osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, stadion je poslužio za iscrpljivanje i likvidaciju desetaka tisuća nestalih – desaparecidosa.
U poznim godinama Guzmán stvara impozantnu trilogiju u kojoj su kozmologija i politika povezane u elaboriranu metaforu; nebo, voda i kamen postaju mediji putem kojih patnje Čileanaca i autohtonih naroda ostaju trajno sačuvane od zaborava, nakon čega otpočinje potraga za iskupljenjem. Prirodni elementi su groblje za stradale i nestale od kojih je ostala samo šačica kostiju i stopalo, ili pak jedno otkinuto dugme; kako su govorile Inke: “Živi se beru, mrtvi se siju”. Prva dva nastavka pletu kompleksnu kontemplativnu mrežu značenja i uspostavljaju čudnovate, neočekivane analogije između astronomije i arheologije, znanosti i religije, genocida, izvornih stanovnika Ognjene zemlje, naroda Selk’nam i žrtava Pinochetovih političkih progona, koje svojom pronicljivošću i prodornošću ostavljaju bez daha. Voda je istovremeno kap zarobljena u meteoritu, kiša nad Guzmánovim djetinjim domom, ona je dovela kolonijaliste i trgovce robljem iz dalekih zemalja, kao i progutala dokaze o zločinu masovnih i monstruoznih razmjera.
“Kordiljeri snova” pomalo su razočaravajuća koda Guzmánovom filozofsko-meditativnom trodijelnom istraživanju korelacija između patnje stanovnika jedne sićušne države i beskrajnog kozmosa nad njom. Astronomi i drevni autohtoni narodi, znanstvenici i proroci htjeli su isto – približiti kozmos Zemlji i Zemlju kozmosu. Ako mrtvi u vječnom ciklusu razaranja i obnove postaju zvijezde, možda je lakše oprostiti? Istovremeno zaborav nije opcija – samo oni koji posjeduju sjećanje na svoje mrtve i njihova tijela mogu živjeti u krhkom i prolaznom trenutku sadašnjosti. Samo sjećanje čini sadašnjost podnošljivom, bez njega ljudi istinski ne žive, već samo tumaraju u nigdini. Kao da slomljen i izmučen banalnošću zla Guzmán odustaje od velikih pitanja postavljenih u “Nostalgiji za svjetlom” i “Bisernom dugmetu”, odmičući se od potrage za povezanošću između ravnodušnog kozmosa i prozaične okrutnosti ljudske povijesti.
Nažalost, “Kordiljeri snova” najslabiji su dio veličanstvene trilogije, intelektualno i duhovno najmanje stimulirajući, iako im se ne može poreći prodornost emocije.
“Kordiljerima snova” nedostaje metafizička razigranost prethodnika, dok je sam film ujedno i najdirektnije politički intoniran po cijenu povremene simplifikacije. Kozmološke implikacije prvog i drugog dijela u “Kordiljerima snova” Guzmán ostavlja po strani, ogoljujući srž nakaradne transformacije koja je devastirala njegov rodni Čile. Sa zvjezdanog neba i golemog oceana vraćamo se na devastirano kućno ognjište i banalni, no ništa manje zlokobni uzročnik svih nedaća koje su snašle Čileance – ekonomiju. Mnogobrojna mučenja, silovanja, ubijanja i potiranja slobode počinjena su kako bi Chicago Boysi imali potpunu slobodu za svoju šok terapiju. Čile je postao zemlja-eksperiment za primjenu doktrine razarajućeg kapitalizma u kojem moćnici iskorištavaju krvoprolića i katastrofe, kako bi okrutno i nemilosrdno preobrazili svijet sukladno svojoj ideologiji profita.
Nažalost, “Kordiljeri snova” najslabiji su dio veličanstvene trilogije, intelektualno i duhovno najmanje stimulirajući, iako im se ne može poreći prodornost emocije; kao da Guzmán ne može prevaliti ovaj vremenski i prostorni jaz koji ga odvaja od nekadašnje domovine i usprkos želji skovanoj na meteoritu, zamisliti joj iskupljujuću budućnost. Njegov je povratak kući osujećen dok oklijeva između melankolije i vjere u budućnost, očaja i nade. Ovaj metafizički apatrid ne može više prekoračiti kućni prag. Na mladima je da prevladaju besciljnost kapitalističkog poretka i nastave borbu protiv neumornog mrmljanja govora smrti. Prosvjednici usred sveopćeg poskupljenja troškova života i alarmantnog izlaska vojske na ulicu u nasilnom gušenju demonstracija, zahtijevaju novi, demokratski ustav o kojem će glasati u travnju 2020. u sklopu narodnog referenduma. Kroz film se proteže snimka Guzmánova djetinjeg doma, današnje ruševine prekrivene grafitima te fizičke manifestacije redateljeve izopćenosti i osjećaja gubitka. Iako je film daleko od ohrabrujućeg, on nije do kraja lišen nade da će nepravedne i od Pinocheta uspostavljene ekonomske strukture, jednoga dana biti iskorijenjene, a Čile vratiti djetinjstvo i životnu radost. Zadnji kadar “Kordiljera snova” stoga je Guzmánova stara kuća s koje su uklonjeni grafiti, povrativši djelić svoje izvorne ljepote. Čile se počinje sjećati, dok 77-godišnji Guzmán tiho odlaže po strani snove svoje generacije o revoluciji i čeka da se pretvori u zvijezdu.