Mate Ugrin (Pula, 1986.) ne kroči uhodanim stazama, zbog čega još uvijek nije prepoznat kao jedan od mladih ljudi koji u svojim rukama drže neku bolju budućnost hrvatskog filma. Jedino bitno domaće priznanje za svoj rad Mate je dobio prije dvije godine na Festivalu 25 FPS, na kojem mu je uručena nagrada Green DCP za film “U međuvremenu” (Filmförderung Hamburg Schleswig-Holstein / HFBK Hamburg / R44; 2017.). Na ovoj petnaestoj smotri drugog i drugačijeg filma koji započinje upravo danas (Zagreb, kino SC, 26. – 29.9.), Ugrin će predstaviti i svoj najnoviji film “Prazni sati” (Akademija umjetnosti u Berlinu / Dinaridi Film; 2019.) u kojem prikazuje kako svoje slobodno vrijeme provode migrantski radnici riječkog brodogradilišta 3. maj smješteni u samački hotel.
Ugrin je 2012. godine diplomirao filmsku režiju na Akademiji umjetnosti u Beogradu te završio diplomski studij filma na Akademiji umjetnosti u Hamburgu; također je završio i majstorski program na Akademiji umjetnosti u Berlinu. Među njegovim dosadašnjim radovima izdvajaju se kratki igrani filmovi “Mjesta u blizini” (HFBK Hamburg / R44; 2016.) i spomenuti “U međuvremenu” za koji je osvojio i prestižnu nagradu First Steps Njemačke filmske akademije. Spomenuta nagrada dodjeljuje se završnim projektima filmskih škola njemačkog govornog područja, odnosno Njemačke, Austrije i Švicarske.
Matin zaokret prema suštom bilježenju stvarnosti tek je naizgled novum, s obzirom na to da su njegova igrana ostvarenja zapravo hibrid igranog i dokumentarnog izlaganja. Karakterizira ih, baš kao i “Prazne sate”, posvećenost dugim, statičnim kadrovima u kojima stvarnost poput zapljuskujućeg vala dolazi ravno iz središta filmske slike. Ugrin produljuje trajanje statičnog kadra do krajnjih granica izlagačkih normi specifičnih za narativne forme, priželjkujući da zaboravimo priču i umjesto toga u pojavnost slike upišemo dimenziju vremena, zaranjajući tako u njegovu kontemplativnu nadstvarnost. Ispod svake slike skriva se druga, služeći kao refleksija unutarnjih stanja Ugrinovih filmskih likova; kao i meta-prostor u kojem su zatočene njihove iluzije i fantazije. U filmovima ovog autora slika kao da izaziva svojom okrutnom nepomičnošću, okovana čistim trajanjem.
“Prazni sati” još su jedan takav pokušaj da se minimalno posredovanom filmskom slikom prenesu unutarnji krajolici u njoj zatečenih ljudi. Istražujući filigranskom vještinom individualne sudbine ljudi osuđenih na životarenje na periferiji svijeta, Mate Ugrin odvažno postavlja pitanja koja ostaju bez odgovora.
U kojem si trenutku umjetničkog razvoja prepoznao film kao medij u kojem se možeš optimalno izražavati?
“Nakon završene srednje likovne škole upisao sam studij novih medija na akademiji u Milanu i tamo proveo godinu dana. Pored kolegija iz filma, grad je nudio izrazito bogat filmski program u svojim kinotekama. Tijekom intenzivnog posjećivanja projekcija, otkrio sam dosta novih, meni do tada nepoznatih autora, pripadnika recentnijih filmskih valova poput berlinske škole ili novog francuskog ekstremizma, koji su na mene ostavili jak utisak i promijenili doživljaj filmskog medija. Najviše me potiče mogućnost filmskog predlaganja neke svoje slike/doživljaja svijeta te dijalog koji film stvara s publikom.”
U tvojim filmovima dolazi do pretapanja filmskih rodova, pa i njihova poništavanja. Kako bi sam opisao svoje filmsko stvaralaštvo – što za tebe predstavlja dokumentarno, a što fikcijsko?
“Čini mi se da potenciranje određivanja roda najviše opstaje zbog tržišne logike festivala, televizijskih kuća i distributera koji moraju ispuniti određena očekivanja publike. Mislim da je rasprava o razlikama između dokumentarnog i fikcijskog ili o točkama njihovog pretapanja, imala veću težinu prije trenutka demokratizacije filma. Ona je između ostalog nastupila i zbog pojave dostupnih i jeftinih uređaja za audiovizualnu proizvodnju. Digitalne tehnologije, djelomično i zbog smanjenja troškova snimanja, zamutile su i relativizirale rodovske granice. O njima najviše razmišljam u trenutku uobličavanja neke svoje ideje u određene natječajne prijavnice, u kojima se često potencira fikcijsko-dokumentarna distinkcija.”
Tvoji “Prazni sati” bave se u umjetničkom filmu vrlo popularnom temom migrantske egzistencije. Što je Matu Ugrina privuklo ovoj konkretnoj priči, situaciji i specifičnom mjestu – polazištu cijelog stvaralačkog oblikovanja?
“Rad na ovom filmu počeo je pozivom kustosice riječkog MMSU-a, Sabine Salamon, da sudjelujem na projektu Risk Change u sklopu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Njegov cilj bio je mapiranje migracija na području grada Rijeke, a moj zadatak snimiti kratke video-intervjue s dijelom ispitanika. Među njima je bila i grupa ukrajinskih radnika brodogradilišta 3. Maj koji su boravili u prenoćistu Kantrida, gdje se i odvija dio radnje filma ‘Prazni sati’. Posjetio sam prenoćiste nekoliko puta s namjerom upoznavanja i intervjuiranja ukrajinskih radnika, ali do tog intervjua nije došlo prvenstveno zbog jezične barijere i njihovog neuhvatljivog radnog vremena. Od prve posjete prenoćištu, zatečene slike na mene su ostavile izrazito snažan utisak. Iz skoro pa nepostojeće interakcije među radnicima i njihovog intenzivnog korištenja mobilnih uređaja, izbijao je snažan osjećaj otuđenosti i bezizlaznosti. Snaga tih prizora navela me na snimanje ovog filma. Mislim da je popularnost teme usko povezana za generalno sve prekarnije uvjete rada i života prouzročenih postojećim društveno-ekonomskih modelima, dok je potreba za migracijom postala nužnost sve većem broju ljudi.”
Film se isprva trebao zvati “Prenoćiste”. Koji si aspekt filma promjenom naslova u “Prazni sati” htio dovesti u prvi plan?
“Jedan od najizraženijih detalja vezan za navike stranih radnika, njihovo je prenoćište kojem su se vraćali nakon završene smjene u brodogradilištu. Ono se nalazi u blizini brodogradilišta, ali rijetko su ga kada napuštali. Centar grada, udaljen tek par kilometara ili nekoliko stanica busom, doživljavali su kao nešto strano i nedostupno. Samo manji broj radnika ponekad bi si priuštio eskapadu posjete centru. Prekarnost njihovih pozicija, koja je uključivala kratke ugovore na određeno i nepoznavanje jezika, uvelike je utjecala na njihov doživljaj grada. Takva situacija onemogućila im je bar djelomični osjećaj ravnopravnosti s ostalim građanima društva u kojem rade. Promjenom naslova u ‘Prazni sati’ htio sam dodatno naglasiti težinu ovog aspekta.”
U ovakvim filmovima itekako je prisutna takozvana zaticajna metoda bilježenja stvarnosti. Kako pristupaš samom snimanju? Imaš li unaprijed određene ključne motive kroz koje ćeš strukturirati izlaganje, poput ovdje korištenog motiva hipnotiziranog gledanja u mobitele i tablete?
“Prije početka snimanja proveo sam dosta vremena na lokaciji upoznavajući same radnike. Najavio sam im potencijalno snimanje filma, kasnije postepeno uveo i kameru na koju se većina radnika ubrzo privikla. Za prvi dio filma, koji opservacijski prati radnike dok borave u prenoćištu, snimanje je bilo dosta rascjepkano, s tek nekoliko snimljenih kadrova dnevno. Većinu vremena proveo sam družeći i dodatno se upoznajući s radnicima. Tek povremeno bih tada uključivao kameru. Drugi dio filma – u kojem fokus s vremena prelazi na jednog od radnika – snimljen je tek nakon godinu dana, koliko je trebalo da dobijemo sredstva za nastavak rada na filmu. U ovoj fazi snimanje se odvijalo na strukturiraniji način.”
Što pripremaš iduće? Možeš li ukratko predstaviti svoj projekt “Branka” te objasniti vlastita razmišljanja glede dugometražnih filmskih izazova? Ima li u njima mjesta za izrazito poetsko i gotovo nenarativno izlaganje kakvo si do sada koristio?
“‘Branka’ je moj prvi film nastao izvan okvira nekog fakulteta. Film prati mladu njegovateljicu koja seli na otok zbog posla, kako bi brinula o jednoj staroj gospođi. Radnja se odvija na otoku Pagu, tijekom zime i ljeta, u razmaku od nekoliko mjeseci. Pratimo glavnu junakinju Branku u njenom pokušaju snalaženja u novim životnim okolnostima. Film je trenutno u fazi postprodukcije i nadam se da ćemo ga u narednih nekoliko mjeseci završiti. Paralelno pišem scenarij za svoj prvi dugometražni film. Mislim da i u dužim formama ima mjesta za nenarativna izlaganja, ali one po meni zahtijevaju klasičnije dramaturške strukture da bi zadržale pozornost publike. Najveći izazov u procesu pisanja predstavlja mi upravo usklađivanje ta dva aspekta.”