Mlada slovenska autorica Maja Alibegović (Ljubljana, 1987.) za oko nam je prvi put zapela prije dvije godine, svojim pomalo nadrealnim, pomaknutim i do suza smiješnim debitantskim filmom “Lovačka sreća” (2017). Film rođen na Restartovoj Školi dokumentarnog filma, iz prve ruke uranja u običaje i rituale slovenskih lovaca, poput krštenja štapom po guzici ili lisičje penisne kosti na šeširu. Ako niste, film možete besplatno pogledati na ŠDF-ovom Vimeo kanalu, točno otprilike ovdje. Dokumentarac koji čak ni prekaljene doku-džombe ne bi trebao ostaviti ravnodušnima, nastajao je u kreativnom kaosu. Kao i većina debitantskih filmova, zapravo, no o svemu detaljnije pročitajte par paragrafa niže.
Alibegović je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna Sveučilišta u Ljubljani, baveći se tijekom studija fotografijom i scenografijom. Shvativši da to ipak nisu stvari kojima bi htjela posvetiti život, završava Školu za kustose i kritičare suvremene umjetnosti, nakon čega odlazi u Berlin. Kako sama kaže, iznimno ju je privlačio marketinško-poslovni aspekt umjetnosti, stvari koje je između ostaloga brusila u privatnoj berlinskoj galeriji Gregora Podnara. Berlin je, ističe Maja, za nju bio iznimno poslovno i osobno iskustvo, grad kojem je podarila srce i u kojem je umjesto tri mjeseca ostala pune dvije godine. Cijelo to vrijeme u njoj je titrala filmska žica, istinska želja za bavljenjem filmom, koju je napokon konzumirala 2016. godine za vrijeme trajanja spomenute Škole dokumentarnog filma.
Da Maji filmska umjetnost nije samo hir, potvrđuje i upisivanje magistarskog studija režije dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U sklopu svog ADU boravka, nastao je i film “Iva” (ADU, 2018.) o Ivi Frankić, bivšoj manekenki, koju slovenska autorica hvata kamerom netom nakon bolne estetske operacije nosa. Alibegović je od samog starta znala da želi pratiti ovu priču, iako je radikalan estetski pothvat glavne protagonistice iznenadio sve u njenom društvu. “Iva je prošla kroz veliku agoniju smatrajući da će operacija nosa riješiti sve njene probleme”, govori Maja, apostrofirajući površnu eru Instagrama i selfieja, koja često promiče pogrešne vrijednosti, usput iskrivljavajući osobnu, ali i sliku društva u cjelini. Film je pak svjetsku premijeru doživio na ovogodišnjem ZagrebDoxu u sklopu programa ADU Dox.
Draga Majo, upoznali smo te prije par godina s filmom “Lovačka sreća” kojeg si napravila za vrijeme Restartove Škole dokumentarnog filma…
“Meni osobno Škola dokumentarnog filma spada u kategoriju life changing stvari. Svi ljudi koji tamo rade, angažirani su i strastveni oko dokumentarnog filma. U Školu sam došla s nekim osnovnim predznanjem iz fotografije i ljubavi prema dokumentarnom filmu. Međutim, o režiji, snimanju i produkciji nisam imala pojma. ‘Lovačku sreću’ ustvari nisam ni planirala raditi. Htjela sam najprije snimiti film o cajkama, ali odmah su me odgovorili od toga. ‘Lovci’ su, dakle, bili druga ili treća opcija. Kao zanimljivost, upravo radim završni film na Akademiji o gospođi koja me upoznala s protagonistima tog filma. Riječ je o iznimnoj osobi koja je u svoje 84 godine proživjela nekoliko života. Gospođa je buntovnica i strastvena lovkinja, ljubiteljica umjetnosti, oružja i još puno toga. Jako sam uzbuđena oko svega, posebice što ćemo veći dio filma snimati u našoj Škofjoj Loki, gradu u kojem smo se upoznale i odakle obje potječemo.”
“Lovačka sreća” tvoj je prvi službeni film u karijeri. Nije bilo dosadno, barem po kadrovima simpatičnog kaosa iz završne verzije?
“Bilo je zanimljivo. Recimo, ja obožavam filmove Karpa Godine i Želimira Žilnika. Nisam ih htjela kopirati s ‘Lovcima’, već napraviti vježbu u tableaux stilu – uhvatiti lovačke rituale, običaje itd. Ipak sam prvi put u životu snimala film. Naravno, sve je krenulo po krivom, ništa nije išlo kako sam zamislila. Recimo, nisam znala upotrijebiti svjetlo i zvuk, pa onda nekontrolirana situacija mnoštva ljudi oko mene itd. Uglavnom – kaos. Pokušala sam stoga nakon snimanja spasiti što se spasiti date. Zapravo je ovaj dokumentarac nastao u montaži, pa nakon svega ispada da se radi o metafilmskom dokumentarcu. Drago mi je zbog dojma, ali ništa od toga nije bilo planirano. Nisam ni pretpostavljala da bi film mogao biti komičan. Da budem odmah jasna, nisam s visoka išla ismijavati lovce, više sam temi željela pristupiti sa sociološkog stajališta. Bilo je super vidjeti ih toliko otkačene, poput šlaga na torti. Kao najvažniju lekciju svojeg debitantskog filma istaknula bih odustajanje od planiranja – u smislu prevelikog planiranja unaprijed. Treba se znati prepustiti i improvizirati.”
Prebacimo se na tvoj posljednji dokumentarni film. “Iva” je kao ADU-ovo studentsko filmsko ostvarenje ušla u popratni program ZagrebDoxa – ADU Dox.
“‘Iva’ je prva režijska vježba nastala na kolegiju režije, prvog semestra, kod profesora Nenada Puhovskog. Imali smo slobodnu temu, uz uobičajene sugestije profesora. Uvijek se trudim eksperimentirati i tjerati sebe na više i dalje, preispitivati vlastite granice. U ovom slučaju željela sam probiti svoju barijeru koja se tiče izvlačenja intimnih stvari iz protagonista. Još uvijek mi je to veliki izazov za vrijeme snimanja. Ova filmska vježba služila je i toj stvari – kako izvući, u ovom slučaju Ivinu, nježniju stranu na površinu, odnosno kako istu izvući uz prisustvo kamere. Možda je najveća pogreška u čitavom projektu, odnosno filmskoj vježbi, bila što nisam radila sa snimateljem i toncem. S jedne strane intervju bi ispao mnogo bolji da se paralelno nisam još borila i sa slikom i s tonom. S druge, takva situacija omogućila nam je intimniju atmosferu, zbog koje se Iva vjerojatno lakše uspjela opustiti u vrlo kratkom roku.”
O kakvim filmskim poukama možemo govoriti nakon “Ive”?
“Sa svakim filmom naučiš nešto novo. Čak najviše učiš kroz pogreške. Svaka glupost koju napravim u tom procesu, dobra je lekcija koju ću moći primijeniti na sve buduće filmove. Snimanje ovog dokumentarca bio je dobar izgovor za druženje s Ivom. Još smo se više zbližile nakon filma. Recimo da mi je to najdraža stvar koju nosim iz cijelog iskustva. Odnos dokumentarista i protagonista uvijek je malo ruban, bipolaran. S jedne strane osobu iskorištavaš za snimanje filma, ali istodobno se i vežeš za nju. Vrijedi i obratno.”
Kako bi Maja Alibegović ukratko opisala svoje iskustvo studiranja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?
“ADU je drugačiji od Restarta. Škola dokumentarnog filma bila je dobra osnova, dok sam na Akademiji napredovala u stvarima koje nisam uopće očekivala. Ovdje se ne radi toliko na teorijskom znanju, koliko na stavu prema dokumentarnom filmu. Moja generacija malo je starija, i to je po meni korisno i dobro. Koliko god čitam primjedbe određenih ljudi, meni je na ADU-u dobro. Zadovoljna sam. Dobro, još uvijek sam početnik, na početku svog filmskog puta i načina razmišljanja o dokumentarnom filmu. Prije sam bila iznimno rigidna, s obzirom na svoje likovne korijene. Likovna i suvremena umjetnost traže jasan koncept. Tako sam i ja u početku pristupala snimanju filma, tražeći konceptualizaciju i vizualno, prije priče. Danas mi takve stvari nisu važne. Želim prije svega imati priču te od nje kretati prema ostalim stvarima.”
Privlače li te već sad konkretne filmske forme, rodovi, dokumentaristički žanrovi?
“Ima toliko različitih stvari… Privlače me sve filmske forme, od mainstream dokumentaraca poput ‘U procijepu’ do igranih filmova. Htjela bih se okušati i u hibridnim formama. Ipak, u ovom trenutku ne želim si postavljati granice. Želja mi je eksperimentirati, pronaći se u filmskom svijetu. Prije svega u dokumentarnom, ali ne zatvaram si vrata ni ostalih rodova.”