Recenzije"Icarus" - Urota s dopingom koja je Netflixu donijela Oscar

“Icarus” – Urota s dopingom koja je Netflixu donijela Oscar

|

Netflix je na ovogodišnjoj dodjeli Oscara polagao mnogo nade u četverostruko nominiranu dramu “Mudbound” (2017) američke redateljice Dee Rees. Bila je to idealna prilika za razbijanje leda najprestižnije svjetske nagrade, barem što se tiče Netflixovog originalnog programa. Oscara s “Mudboundom” nisu uspjeli potvrditi, ali je zato do povijesnog Zlatnog kipića došao njihov dokumentarac “Icarus” (2017), prvi uradak američkog dramaturga, glumca i amaterskog biciklista Bryana Fogela. U izjednačenoj utrci za najbolji dugometražni dokumentarni film, “Icarus”, Fogel i Netflix nadvisili su između ostalih i od kritike iznimno hvaljeni “Faces Places” / “Visages Villages” (2017) francuske filmske umjetnice Agnès Varde i njenog sunarodnjaka, fotografa i umjetnika nepotvrđenog identiteta, JR-a.

“Icarus” je neobičan film utoliko što dokazuje kako se u procesu snimanja dokumentarca sudbina može uplesti na način da otvori sasvim nova vrata i početnu ideju filma digne na novu razinu, u kojoj će ludim razvojem događaja isti učiniti mnogo većim i važnijim nego što je to prvotno zamišljeno, te posljedično autoru u ruke dostaviti i najveću filmsku nagradu. Fogel je, naime, premisu svojeg filma zamislio na približnom konceptu “Super velikog ja” / “Super Size Me” (2004) Morgana Spurlocka. Umjesto unošenja brze hrane u organizam, trebali smo pratiti kako autor radi slične stvari, ali s dopingom, pritom dokazujući sve manjkavosti sustava koji se u biciklizmu i sportu općenito koristi za testiranje sportaša na ilegalna sredstva za poboljšavanje njihovog učinka na natjecanjima.

Kako bi ostvario svoj prvotni cilj, Fogel stupa u kontakt s ruskim liječnikom Grigorijem Rodčenkovim, direktorom tamošnjeg anti-dopinškog centra, koji zatim postaje centralnim likom filma. Kombinacijom nesvakidašnje izravnosti i ekscentričnog šarma Rus ubrzo ulazi pod kožu američkog redatelja, dok mu ovaj priprema kuru steroida za bolje rezultate na predstojećoj biciklističkoj utrci. Uskoro saznajemo informaciju o Rodčenkovu kao jednom od ključnih aktera afere ruske vlasti u slučaju organiziranog sustava dopingiranja svojih sportaša na Olimpijadi u Sočiju, na kojoj su osvojili trinaest zlatnih medalja. Uslijed svih događaja, doktor Rodčenkov bježi u Sjedinjene Države gdje će u ulozi zviždača razotkriti nezamislive razmjere ove zlonamjerne ruske akcije. Snimke biciklističkih utrka i unašanja supstanci u tijelo zamjenjuju sve češći kadrovi Vladimira Putina i sudskih procesa, kako se “Icarus” od filma o eksperimentu postupno pretvara u međunarodni špijunski triler.

“Icarus” nije idealan film i bio bi zabavniji da je barem trideset minuta kraći od svog ukupnog dvosatnog trajanja. Fogelovo redateljsko neiskustvo pogotovo je osjetno u nešto razvučenijoj drugoj polovici, kao i u nespretnije montiranim scenama poput one u kojoj gledamo kako jedan od autorovih sugovornika provodi određeno vrijeme tražeći punjač za laptop. Te i druge nedostatke američki autor nadoknađuje boravkom karizmatičnog Rodčenkova pred kamerama; Rus drži glavu na panju suprotstavljajući se tamošnjim vlastima, premda iz njegovog opisa događaja iz Sočija ne dobivamo dojam kako je ovaj imao moralne skrupule pri obavljanju prljavog dopinškog posla. Programi poboljšanja sportskih rezultata uz pomoć ilegalnih sredstava na državnoj razini nisu ništa novo, dovoljno se sjetiti sumnjivih rezultata istočnonjemačkih atletičara iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Iz današnje perspektive ruskog upletanja u američke predsjedničke izbore, priča o friziranju rezultata sportaša čini se ipak dječjom igrom naspram recentnih pothvata velikih dečkiju s istoka.

Bilo kako bilo, Netflix je napokon dobio oskarovsku potvrdu izvrsnosti koju je tako željno iščekivao.

U posljednje vrijeme vrlo je popularno posezati za Orwellovom “1984.” – i Rodčenkov čita tu knjigu – s obzirom na sve češće afinitete svjetskih vlasti prema metodama represivnih totalitarističkih sustava, poput stalnog izvrtanja istine u doba alternativnih činjenica. “U vremenima sveopće obmane, izricanje istine postaje revolucionarni čin”, kaže Orwell. No, koliko god Fogel ruskog doktora pokušava prikazati žrtvom revolucionarnog zboritelja istine ili kakvog paladina u borbi za pravdu i sportsko poštenje, ovaj ipak više djeluje kao simpatični pragmatist s procjenom kako mu je sigurnije igrati na strani optužbe u Americi nego riskirati život u Rusiji.

Može se diskutirati je li “Icarus” zavrijedio Oscara u prilično snažnoj lanjskoj konkurenciji društveno-politički aktualnih filmova. U svakom slučaju nije riječ o najboljem dokumentarcu godine, ali je isto tako u pitanju zanimljivo ostvarenje koje nadmašuje svoje početne ambicije. Zanimljivo, Fogelov film u svojim je oskarovskim nastojanjima putem dobio i podršku Lancea Armstronga, čovjeka čija su neponovljiva biciklistička postignuća zauvijek ostala u sjeni upravo zbog korištenja dopinga. Sam Lance je, naravno, bio subjektom drugog važnog dokumentarca o ovoj temi, “Armstrongova laž” / “The Armstrong Lie” velikog Alexa Gibneyja iz 2013. godine.

Ako potpora filmu od bivše sportske megazvijezde nije bila dovoljna, dodatni vjetar u leđa “Icarusa” došao je vjerojatno i od same Netflixove platforme koja ga je glasačima Akademije učinila pravovremeno dostupnijim, i prije nego su ostale filmove vidjeli na screenerima. Vjerojatno je ovaj konačni pobjednik ostavio dovoljno dobar dojam, tada kad je to bilo potrebno. Ako pratite ono što se posljednjih godina objavljuje kao brutalno iskreno anonimno ispunjavanje glasačkih listića članova Akademije na internetu, vjerojatno vam je jasno da vrlo rijetki glasači obraćaju dovoljno pozornosti na išta što se nalazi izvan onih najvažnijih filmskih kategorija. Bilo kako bilo, Netflix je napokon dobio oskarovsku potvrdu izvrsnosti koju je tako željno iščekivao.

"Icarus"
Režija: Bryan Fogel
Scenarij: Bryan Fogel i Mark Monroe
Producenti: Dan Cogan, Bryan Fogel, David Fialkow i Jim Swartz
Direktori fotografije: Jake Swantko i Timothy Rode
Montaža: Jon Bertain, Kevin Klauber i Timothy Rode
Glazba: Adam Peters
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 121 minutu

Najnovije

21. ZagrebDox: Veliki regionalni pečat “Lekcijama mog tate” Dalije Dozet!

U Zagrebu su jučer u Centru Kaptol dodijeljeni nagrade i priznanja 21. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox.

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Režija: Bryan Fogel<br> Scenarij: Bryan Fogel i Mark Monroe<br> Producenti: Dan Cogan, Bryan Fogel, David Fialkow i Jim Swartz<br> Direktori fotografije: Jake Swantko i Timothy Rode<br> Montaža: Jon Bertain, Kevin Klauber i Timothy Rode<br> Glazba: Adam Peters<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Godina proizvodnje: 2017.<br> Trajanje: 121 minutu"Icarus" - Urota s dopingom koja je Netflixu donijela Oscar