Višnja Skorin (Zagreb, 1963.) i Kristina Baticeli (Konjic, 1987.) na ovogodišnjem ZagrebDoxu premijerno su u sklopu programa Kontroverzni dox predstavile zajednički dokumentarac “Crna ovca bistrička” (3D2D Animatori, 2018.). Film prati preispitivanje vjerskih dogmi iz ateističkog kuta glavne protagonistice (Baticeli, čiji je dečko, zanimljivo, pasivni vjernik), koja u potrazi za odgovorima putuje od vlastite obitelji u Mariji Bistrici, konzervativne uže i šire sredine pa sve do bistričkog klera. Iako premisom kontroverzan, film stvari ne gleda kroz rigidnu aktivističku prizmu, pa je unatoč pokojem povišenom tonu priča ipak usmjerena prema dijalogu, uz dužno poštovanje prema objema zaraćenim stranama.
Skorin je do filmske industrije došla, kako je sama rekla, na uobičajen, dosadan način. Kad netko zna što želi raditi u životu, onda – zna. A Skorin je željela biti filmska montažerka još od osmog razreda osnovne škole. Istu je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon pečenja zanata po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, Skorin se 1998. godine zapošljava u studiju Kenges kao redateljica i montažerka, a točno deset godina kasnije suosniva studio 3D2D Animatori specijaliziran za animirani film i specijalne efekte. Od 2011. godine predaje Osnove televizije i Televizijsko novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, odnosno montažu na Veleučilištu Vern. Kao scenaristica i redateljica TV serijala i emisija za djecu (“Ručice Čarobnice”, “Mali Veliki Svijet”, “Športerica”…), redateljica reklamnih spotova i montažerka (“Hamburg – Altona” i “Haustorče” Mladena Mitrovića, “Zdravljica” Damjana Kozolea…) surađivala je na cijelom nizu projekata.
Za razliku od još uvijek poprilično filmski neiskusne Kristine Baticeli (Konjic, 1987.), koja pak nije znala da se želi baviti dokumentarnim filmom sve do dolaska na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Kako je često kao studentica-demonstratorica boravila u tamošnjem televizijskom studiju, filmski svijet i sve što on donosi postao je sastavni dio njenog studentskog života. Profesorica Tena Perišin usmjeravala ju je prema tom smjeru pa je imala mogućnost raditi na nekoliko kratkih dokumentaraca. Njen premijerni dokumentarac “Ispod pruge” (2012) osvojio je i Nagradu publike na Reviji amaterskog filma.
Višnja i Kristina, koja trenutno lomi gastarbajterski kruh u Münchenu kao voditeljica odjela za fitness i dio tima za obrazovanje i razvoj u Decathlonu, upoznali su se na FPZG-u. Na jednom od druženja u sklopu prostorija TV Studenta Višnju je zaintrigirao podatak o Kristini kao jednoj od uistinu rijetkih ateistica u Mariji Bistrici, zatim i mogući zanimljivi rasplet priče kako će takva, konzervativna sredina reagirati na crnu ovcu u svojim redovima. “Tko zna, možda se nakon filma otkrije još ponetko”, kaže nam Višnja.
Snimanje je trajalo preko godinu dana, i to u vrijeme poznatih turbulencija oko Hrvatskog audiovizualnog centra. Isto su, napominju autorice, morale započeti bez čekanja na priljev financijskih sredstava, pa je dobar dio materijala krpan bez tonca, pomoćne snimateljske opreme i ostalih profesionalnih komponenti. Materijala su u konačnici skupile dosta – dosta toga je moralo biti i izbačeno – iako ih je, ističu, frustrirao osjećaj pukog grebanja po površini društvene arhitekture. Ovim filmom nisu htjele docirati, pa je odlukom o držanju intimnog nazivnika ipak sve u konačnici sjelo na svoje mjesto.
Na odjavnoj špici potpisane ste kao koredateljice. Kako ste međusobno rasporedili posao u “Crnoj ovci bistričkoj”?
Višnja Skorin: “Kristina je potpisana kao koredateljica, a ja kao redateljica. Moja uloga bila je ponajviše mentorska pošto je Kristina ravnopravno sudjelovala u donošenju svih odluka vezanih uz planiranje filma. Kad smo shvatili da su Kristinini bližnji mnogo opušteniji i iskreniji kad nas nema, tada smo odlučili škakljive scene snimateljski prepustiti njoj, bez obzira na tehničke nespretnosti. Kristina je suradnica kakvu bih svima poželjela: stabilna, predana, razumije film. A opet, kad neki prijedlog nije u skladu s njezinim razmišljanjem, vrlo jasno kaže NE. U montaži sam ipak ja stolovala.” (smijeh)
Film se bavi (i) osjetljivom temom utjecaja religije na, papiru sekularno hrvatsko društvo. Pretpostavljam da ste dublje istraživali taj fenomen. Koliki stvarno ima utjecaj religija na hrvatsko društvo i gdje se isti najviše manifestira?
V.S.: “Već sam otprije znala da ne živim u hrvatskom prosjeku, nego u svom balonu u kojem se uglavnom družim s istomišljenicima ili barem tolerantnim ljudima. Ipak sam ostala osupnuta postotkom ljudi koji o ateistima imaju negativno razmišljanje. S time zapravo nemam problem, dok god se ne radi o djeci i mladima kojima se takav stav nameće školskim programom. Nevjerojatna je činjenica da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo udžbenik ‘S Kristom u život’, u kojem se govori o ateistima kao bezumnim ljudima, kako se bez vjere u Boga ne može biti plemenit itd. Da ne spominjem iskrivljavanje povijesnih činjenica gdje se tvrdi kako su ateisti stvorili Auschwitz. To je strašno na više razina i plaši me kuda Hrvatska ide. Osobno sam protivnik bilo kakve indoktrinacije djece, naročito takvih koje ulijevaju strah bilo koje vrste. Svjesna sam da živimo u katoličkoj kulturi, ali ovo s kulturom nema veze.
“S druge strane, kako ateisti mahom pripadaju razredu visokoobrazovanih ljudi, u razgovoru s vjernicima često se postavljaju s visoka i agresivno. Po meni je i takav stav pogrešan. Uostalom, kakav god učen razgovor vodili s vjernicima, kakve god argumente iznijeli, oni će na kraju reći ‘ali ja osjećam…’ I tu onda više nema rasprave! Ne možeš nikome reći što i kako osjeća.
“Upravo iz tog razloga, sretna sam što Kristina nije agresivna aktivistica. Da jest, ne bih s njom radila film. Kristinin blag i stabilan karakter omogućio nam je otvaranje dijaloga između vjernika i ateista putem filma. To se i vidjelo na premijeri gdje je bilo i jednih i drugih. Q&A je trajao najduže u povijesti ZagrebDoxa. Nekoliko odraslih osoba mi je priznalo da su bili u sličnoj situaciji kao Kristina, samo se nisu usudili suprotstaviti ili autati. Zvuči duhovito kad se i na ateiste primjenjuje taj izraz, ali iza svega stoji tužna činjenica da mnogi prolaze sličnu kalvariju poput pripadnika LGBT zajednice. Ili, s druge stane ljudi jednostavno – šute. Vjerujem da dijalogom, kao jedinim ispravnim načinom, možemo nešto promijeniti na bolje. Za razgovor su jednako odgovorni i ateisti.”
Kristina, vjerujem da je Vama bilo najteže, iz pozicije crne ovce razgovarati s roditeljima i užom obitelji o ipak škakljivoj temi unutar jedne konzervativne zajednice. I dok je stav Vaših roditelja očekivan, mene osobno najviše je iznenadila scena u kojoj djevojka Vašeg brata ima uistinu rigidne stavove o zajedničkom životu muškarca i žene prije braka.
Kristina Baticeli: “Kad sam krenula razgovarati s roditeljima o ateizmu, nisam niti slutila da će to biti toliko teško. U početku i nije bilo jer me nisu shvaćali ozbiljno. S vremenom je postajalo sve teže, jer sam shvaćala važnost vjere u njihovom životu. Oni su sa svoje strane shvatili da moj stav o vjeri i vlastiti ateizam ne mogu promijeniti. S određene strane, osjetila sam kako sam ih razočarala – odgajali su te s vjerom u Boga i sad to odjednom odbacuješ. Bez obzira na sve, ne vole me ništa manje nego prije. Što se tiče Martine, bratove žene, ona je super cura. Jako ju volim. Očito se razlikujemo u pogledima na život, no kao što ja prihvaćam njezin, tako i ona prihvaća moj. I dobro se slažemo.”
Koliko smo mogli primijetiti, okolina je za razliku od Vašeg dečka vjernika imala više problema s Vašim ateizmom i izlaskom iz Katoličke crkve?
K.B.: “Marija Bistrica je malena okolina. Bistričani su jako ponosni svojim krajem. Imaju i zašto biti. Radi se o jako lijepom mjestu za život gdje su ljudi spremni pomoći jedni drugima. Svi rade zajedno na tome kako bi ono bilo još bolje za buduće naraštaje. Volim doći u Bistricu, tamo mi je većina prijatelja. Nekih posebnih problema s mojim ateizmom zapravo i nisu imali, osim možda svećenika kojem se ideja ispisivanja iz njegove župe baš i nije svidjela. No, to je i razumljivo. Moj dečko Krešo od početka zna o mojem ateizmu. Kako zapravo on nije aktivno participirajući vjernik, to pitanje nije predstavljalo veliki problem između nas.”
Scena s elokventnim svećenikom koji ignorantno falsificira povijest negirajući doprinos ateista cjelokupnoj ljudskoj povijesti i kulturi, istodobno je uznemirujuća i tragikomična. Radi li se ovdje o selektivnom uzimanju činjenica, neobrazovanosti, neznanju?
V.S.: “Svakako se ne radi o neobrazovanju jer su svećenici visokoobrazovane osobe. Nekolicina s kojima sam pričala bili su vrlo zanimljivi sugovornici, pravi erudite. U ovom konkretnom slučaju više se radi o rektoru koji svoju poziciju shvaća kao glasnogovornika vlastite stranke. I tako djeluje.”
K.B.: “Smatram da je ponajviše riječ o ignoriranju i neprihvaćanju druge strane. Ide se onom mišlju ono što ja vjerujem jedino je ispravno i dobro, bez informiranja o nekim drugim idejama. Trebali bismo jednostavno prihvaćati doprinos različitih religija društvu, ali i ono što donosi ateizam i neki novi pogledi na svijet. Cijelo naše društvo izuzetno je bogato različitošću. Kao takvog bi ga i trebali gledati. Svi mi trebali bismo više naučiti o drugim stranama, jer bi ih u tom slučaju možda više shvaćali i prihvaćali.”
Kristina, ako sam dobro shvatio, Vi ste iz Hrvatske odselili u Austriju. Kakav je tamošnji odnos ljudi i službenih struktura prema vjeri?
K.B.: “Jedno vrijeme živjela sam u Austriji. Trenutno sam u Njemačkoj. Na dolasku u te zemlje odmah vas na prijavnici pitaju o vašoj vjeri. Sukladno tome onda plaćate ili ne plaćate crkveni porez. I u Austriji i u Njemačkoj, rekla bih, sve vjerske i nevjerske zajednice žive skladno. Razgovarala sam s lokalcima i doseljenicima o ateizmu, no tamo takve stvari zapravo nisu važne. Puno je važnije kakva si osoba, a ne koje si vjere.”
Koji su bili najteži izazovi za vrijeme snimanja “Crne ovce bistričke”?
V.S.: “Bilo je mnogo zgoda. Kako je u medijima često izlazio opis Newbergovog pokusa kojim pokazuje da u mozgu postoji centar za religioznost, htjeli smo ponoviti pokus na Kristini i Kreši. No, niti na koji način nismo mogli doći do neuroznanstvenika, ni službeno, mailom, telefonom, osobno… Neurolozi su mi pak redom objasnili kako u mozgu taj centar ne postoji. Rekli su mi da se radi o vrlo površnim tumačenjima. No, to nitko nije htio ponoviti pred kamerom. Pitam se zašto.
“Najzahtijevnije mi je, međutim, bilo gledati Kristinine roditelje kako pate. I sama sam roditelj i iskreno sam suosjećala, makar bili suprotnih stavova. Nekoliko puta smo odustajali od snimanja jer je i Kristini i njezinim roditeljima bilo preteško. Iznimno ih cijenim jer su na koncu, usprkos cijeloj kalvariji, Kristinu podržali u završavanju filma. Nije to lako. I kad čujem komentar da je Kristina trebala biti oštrija, sigurnija, argumentiranija u trenucima suprotstavljanja napadima na svoja razmišljanja, a pri tome drži kameru u ruci i izlaže najintimnije trenutke javnosti – znam da iza komentara stoji netko bez takvog iskustva. Na kraju dana, svima nama, bez obzira na vjeru, ateizam i obrazovanje, najvažniju stvar predstavlja prihvaćanje i ljubav od bliskih osoba.”
K.B.: “Da, najteže je bilo snimati scene s roditeljima, izložiti najintimnije trenutke javnosti. Teško je takve situacije snimati sam i onda paziti na ton, sliku i razmišljati o odgovorima bez da ih povrijediš. Slažem se s Višnjom – u cijeloj ovoj avanturi bitno je biti voljen i prihvaćen od bliskih osoba kojima ti pružaš isto.”