Mlada mađarska autorica Bernadett Tuza-Ritter u Zagreb je prošloga mjeseca stigla sa svojim dugometražnim dokumentarnim prvijencem “Zarobljena žena” / “A Woman Captured” (2017), nakon svjetske premijere krajem godine na nizozemskoj IDFA-i. Prije ulaska u regionalni program 14. ZagrebDoxa, film je sudjelovao na radionici ZagrebDox Proa, da bi početkom 2018. proklijao i do SAD-a, gdje je Tuza-Ritter ušla u povijest mađarske kinematografije kao prvi autor/autorica s filmskim djelom dugog metra unutar službene natjecateljske konkurencije Sundance Film Festivala. Bajno i krasno možda biste rekli, no Mađarica je većinu troškova za višegodišnje snimanje podmirila sama, odradivši gotovo sam materijal prije nego što je u priču spasonosno uletio budimpeštanski Éclipse Film.
Mađarska autorica inače je filmsko iskustvo počela skupljati kao montažerka prije deset godina, u međuvremenu diplomiravši režiju i montažu na Sveučilištu za kazalište i film u Budimpešti. Njen kolaboracijski film “Cinetrain – Russian Winter” (2014) osvojio je, pak, Nagradu publike na Visions du Réelu 2014. godine
“Zatočena žena” prati 52-godišnju Mađaricu Marish koja bez financijske kompezacije radi za tamošnju obitelj kao kućna pomoćnica, točnije sluškinja, moderni rob koji ne smije napuštati kuću bez dopuštenja. Marish osim u kućanstvu, radi i u obližnjoj tvornici, no plaću – ne svojom voljom – ostavlja gazdarici Eti. Kroz dvije godine snimanja Marish i Tuza-Ritter grade međusobno povjerenje i povezanost koji u konačnici potpaljuju šibicu slobode, početka razmišljanja o bijegu iz desetogodišnjeg zatočeništva.
Obitelj Marishinih poslodavaca mađarska redateljica upoznala je slučajno, nekoliko godina prije početka snimanja samog dokumentarca. Znala je kaže, da imaju služavku, ali tada još nije bila svjesna šire situacije. U pamćenju joj je ostalo Marishino lice, koje je izgledalo mnogo starije od stvarnih godina buduće protagonistice. Prva ideja bila je snimiti petominutni studentski film na temu “Dan jedne osobe”, no nakon dolaska u kuću sve se korijenski promijenilo. Marish joj se povjerila da nije plaćena za svoj rad, potom je Tuza-Ritter tražila više dana snimanja. Na kraju je platila lokacijski dozvolu obećavši da u dokumentarcu neće biti prikazana lice Marishine gazdarice Ete, kao i njene obitelji.
Što je zapravo moderno ropstvo, kako biste objasnili taj termin?
“Nisam stručnjak, ali po meni moderno ropstvo znači iskorištavanje ljudi, prisiljavanje na odrađivanje poslova protiv njihove volje. To može značiti prisilni rad, seksualno ropstvo, trgovanje ljudima…”
U javnosti je problematika modernog ropstva provučena ispod radara, o njoj se ne zna previše?
“Iako je modernim ropstvom zahvaćeno više od 45 milijuna ljudi diljem svijeta, većina javnosti i dalje smatra da se takve stvari događaju negdje drugdje. Samo u Europi ima ih više od milijun, u Hrvatskoj oko 17 tisuća. Mi niti nismo svjesni stvari koje se događaju oko ili između nas. Postoji više vrsta modernog ropstva. Neki ljudi su zarobljeni, ima onih i koji nisu. No, zajednički im je nazivnik sram i strah zbog situacije u kojoj se nalaze. A ona je poprilično komplicirana. To je i jedan od razloga zašto nam, primjerice, policija nije bila u mogućnosti pružiti pomoć, jer Marish nije bila zaključana. Mnogo je razloga zašto nije lako izaći iz takve situacije.”
Zapad i Istok Europe – razlikuju li se ukupnim brojem žrtava modernog ropstva, toliko da možda možemo govoriti i o kulturološki uvjetovanom problemu?
“Ne mislim da je ovo kulturološki uvjetovan problem, apsolutno ne. Ropstva ima svugdje, i u Velikoj Britaniji, i u Francuskoj… Ljudi, međutim, o tome ne pričaju. Ponekad nešto završi na vijestima, ali generalno se stječe dojam da nikoga nije pretjerano briga za ovu problematiku.”
Zašto po Vašem mišljenju novinarima ova tema nije zanimljivija?
“Možda iz pretpostavke o krivnji žrtve, u smislu ‘sama si je kriva za situaciju u kojoj se nalazi’.”
Ispravite me ako griješim, ali pozadina dolaska Marish u obitelj za koju godinama radi bez financijske naknade, nije podrobnije objašnjena u dokumentarcu. Kako je uopće završila na tom mjestu?
“Taj podatak nismo stavili u film. Marish je imala obitelj sa šestero djece. Bio joj je potreban posao i novac. Jedna obitelj ju je zamolila da se brine za njihovu djecu, najprije jednom tjedno, kasnije dvaput, zatim i češće. U početku je bila normalno plaćena za svoj posao. Kasnije su joj davali sve manje i manje novaca. Bio je to postepeni proces. Nakon nekog vremena shvatila je da joj ne dopuštaju povratak kući. Kad je na kraju uspjela otići svojem mužu, ljudi iz te obitelji vratili su je nazad fizičkom silom. Rekli su im da će ozlijediti njihovu djecu ukoliko slučaj prijave policiji. Dakle, ovdje se ne radi o strahu neke fragilne žene, već o istinskoj fizičkoj agresiji, svakodnevnom psiho-fizičkom zlostavljanju. Marish se jako bojala, nisu joj dopuštali slobodno kretanje.”
Vjerojatno kao i većina ljudi nakon odgledanog filma, pitao sam se zašto Marish nije ranije otišla, pobjegla iz te kuće? No, već ste u ranijem odgovoru zapravo odgovorili na ovo pitanje…
“Kao ljudi, oduvijek se bojimo životnih promjena. Bojimo se nečeg nepoznatoga. Sjetite se samo koliko nam poteškoća primjerice predstavlja promjena posla. A mi uglavnom nismo sami, okruženi smo ljudima koji nas vole. Marish je s druge strane razdvojena od svojih voljenih deset, dvanaest godina. Bila je potpuno sama, zlostavljana i fizički i psihički, bez novca. Da, možda je i mogla pobjeći, ali što onda? Gdje će spavati? Policija ju ne može zaštititi. Završit će na ulici, a time biti izložena ponovnom fizičkom ozljeđivanju, možda i smrtnom. Njeni poslodavci ponovno će je tražiti i pronaći. Nama je teško mijenjati život i životne navike, no za Marish u samostalnom angažmanu takvo nešto predstavlja nemoguću misiju.”
Jeste li zbog eventualne etičke komponente protagonista važnijeg od filma imali razdoblja namjernog gašenja kamere?
“Učinila sam to mnogo puta. S moje strane to nikad nije ni bilo upitno. Bila sam uz nju kad god me trebala, i kao osoba, i kao redateljica. Na početku sam joj rekla da nećemo snimati određene scene koje bi eventualno mogla smatrati problematičnima. Ne osjećam se ugodno ako mojim protagonistima ili ljudima oko mene nije ugodno na snimanju.”
Marishina gazdarica Eta nije se bojala reakcija ljudi nakon prikazivanja filma?
“Nije. Prije svega, bila je ponosna što ima sluškinju. Vjerojatno je i to bio razlog dopuštanja snimanja s njene strane. Ona nije osjećala sram. Kao što ste mogli vidjeti u filmu, Eta nije bila svjesna ikakvih problema; pitala me u čemu je problem s Marish, kazavši da su to sve normalne, obiteljske stvari – radiš i zarađene novce zadržiš unutar obitelji.”
Je li Eta pogledala film?
“Još nije. Planiram joj ga pokazati, ali samo da se osobno uvjeri kako joj nismo pokazali lice u dokumentarcu. Ono što se događa u filmu više ne može promijeniti jer smo potpisali ugovor.”
Bojite li se možda Etine reakcije i njoj bliskih ljudi?
“Nikad ne znate, ne možete biti sto posto sigurni. Ne bojim se, svi znaju da je ovo moj film. Ako bi se meni nešto dogodilo, rekla bih svima…”
U jednom intervjuu istaknuli ste trenutak bijega Marish iz kuće kao najteži period snimanja ovog dokumentarca. Zašto je tome bilo tako i jeste li se u tome trenutku bojali za vaše živote?
“Tih nekoliko dana bile smo prisiljene skrivati se. Čak ni ja nisam išla kući punih tjedan dana. Nakon toga smo se bojale hodati gradom puna dva mjeseca. Eta i obitelj su u tom razdoblju tražili Marish. Kasnije je ona smještena u sigurnu kuću. Bilo je teško, pogotovo kad smo ostali bez novaca, a još joj nismo bili pronašli smještaj. Osjećala sam veliku odgovornost za Marish. Znala sam da ju ne mogu ostaviti na ulici, niti dovesti k sebi kući. Pomoć je došla doslovce u posljednji trenutak. Obje smo bile izgubljene toga dana kad smo morale napustiti motel u kojem smo dotad obitavale. Plakale smo i nismo znale što napraviti…”
Da su uloge obrnute, kako biste reagirali?
“Iskreno, ne mogu to ni zamisliti. Dolazim iz potpuno drugačijeg okruženja od Marish. No, da sam psihički i fizički zlostavljana, pretpostavljam da bih proživljavala slične osjećaje, strah i sram. Mogu je potpuno razumjeti. Mislim da i tu leži jedan od problema nerazumijevanja, jer ljudi misle da su pametniji od žrtava. Uvjereni su da bi reagirali drugačije u sličnoj situaciji”
Kako možemo smanjiti problem modernog ropstva?
“Ovo je problem sistema. Mora postojati jednostavan način da žrtva pronađe svu potrebnu pomoć. U Mađarskoj konkretan telefonski broj za žrtve modernog ropstva – jednostavno ne postoji. Prije bijega s Marish, nazivala sam razne organizacije. One su mi odgovarale da kontakt treba uspostaviti žrtva. Uzvratila sam da ova konkretna to jednostavno nije u mogućnosti napraviti. Odbili su me. I tu se krije problem. Nakon bijega, Marish ih je nazvala, ali nisu joj bili u mogućnosti pomoći jer, kako kažu, nije zlostavljana od strane svoje obitelji. Sistem ne funkcionira dobro. U isto vrijeme, zapravo nismo svjesni događaja u našem neposrednom susjedstvu.”
Naslovnice novina i portala svakodnevno donose vijesti o klasičnim zločinima, no o modernom ropstvu gotovo – ništa?
“To nije moja profesija, nešto čime se profesionalno bavim. Pokušala sam predložiti uvođenje telefonskog broja za pojedince zahvaćene modernim ropstvom. Broj telefona bio bi otisnut na postere, koji bi potom bili postavljani blizu frekventnih punktova, poput postaja javnog prijevoza, poštanskih ureda… Uglavnom, na lokacijama prolaska tih ljudi na putu do svojih radnih mjesta itd. Netko bi možda od njih tada pomislio da postoji izlaz iz te situacije, kako je pomoć na dohvat ruke. Oni također moraju osvijestiti svoju poziciju žrtve, da nije normalno neplaćeno raditi po 16 sati dnevno.”
Postoji li barem neka europska ili svjetska država u kojoj mehanizam borbe protiv ove problematike stoji na zdravijim, osvještenijim nogama?
“U globalu ne znam, ali čula sam neke dobre ideje. Jedna od zemalja uvela je web stranicu na kojoj anonimno možete označiti lokaciju potencijalne žrtve modernog ropstva. Financijski to ne košta puno. U Velikoj Britaniji policija je educirana za takve stvari. Kad uđu u nečiji stan ili kuću, obučeni su prepoznavati znakove koji upućuju na to da osoba nije dio te obitelji. Amerika je, primjerice, uvela radio kanal koji kroz eter šalje poruke žrtvama o pogubnosti rada bez financijske naknade. Kroz četiri godine rada na ovom filmu, samo u mojem susjedstvu upoznala sam stotinjak osoba koji su izrazili sumnju u postojanje modernog ropstva u neposrednom okruženju. Toliko priča sada izlazi na površinu, samo zato jer smo ovim filmom načeli tu temu. Mislim da bismo mogli postići još bolje rezultate ukoliko dodatno povećamo svijest ljudi oko modernog ropstva.”