U MM centru Studentskog centra u Zagrebu, 16. i 17. veljače održano je 11. Gledalište Kinokluba Zagreb. Posrijedi je predstavljanje godišnje produkcije KKZ-a koji ove godine slavi i 90. godinu djelovanja. Program sastavljen od 77 kratkih filmova ukupnog trajanja nešto više od devet sati, bio je podijeljen u osam projekcija miješanih rodova, među kojima su bila 22 dokumentarna ostvarenja – od toga je čak deset (58 minuta) potpisao veteran Željko Radivoj. Po broju filmova i po minutaži, dokumentarni filmovi, dakle, sačinjavali su otprilike trećinu cjelokupne godišnje proizvodnje KKZ-a u 2017. godini.
Nagrade su dodijeljivala dva žirija – Veliki žiri činili su redateljice Nikica Zdunić i Dalija Dozet te montažer i filmski kritičar Danijel Brlas; Žiri kritike, tj. polaznika KKZ-ove Radionice filmske kritike i analize, Anton Tomičić i Martina Jurišić. Oba su žirija procijenila da glavne nagrade – Nagradu Maksimilijan Paspa za najbolji amaterski film u 2017. (Veliki žiri) i Nagradu kritike (Žiri kritike) zavrjeđuje dokumentarni film “Precijenjena dramaturgija” Sunčice Ane Veldić, nastao u koprodukciji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj Veldić studira. Među dokumentarnim ostvarenjima izdvojeno je i pregalaštvo Željka Radivoja kojem je Dalija Dozet dodijelila Posebno priznanje za sve filmove prikazane na Gledalištu, a koji zaslužuju poseban tekst, pa mu ovom zgodom, uz isprike, nećemo posvetiti dostojnu pažnju.
Kako i valja, gledalište (u ovom slučaju Gledalište) amaterskih, neprofesijskih audiovizualnih radova nudi doživljaj, senzacije i ćutnje drukčije od onih s kakvima se uobičajeno, najčešće, susrećemo u gledalištima profesionalno, višeinstitucijski, službenoinstitucijski ovjerenih djela. Istih onih koja tijekom nastanka, prteći stazu od zamisli do konačnog oblika, prolaze kroz mnogo više usmjeravateljskih sita i filtera, kanala preinake i prilagodbe, s ciljem smještaja u razmjerno standardiziranu predodžbu onoga što bi profesionalni film trebao biti.
Čar amaterskog filmovanja, ako ga se ne shvati (ni iz gledateljskog, ni iz autorskog kuta) kao niži stupanj djelovanja ili neizbježnu silu prilika na putu do žuđenog pravog, profesionalnog filma, upravo je u tome što više-manje bezbolno omogućuje spontane, nesputane otklone u pristupu i izrazu te bi se u tom svjetlu, uz određeno pretjerivanje, možda moglo i reći da je svaki zbiljsko amaterski film – onaj koji ne teži biti vježbovno-pokaznom imitacijom zamišljenog profesionalnog filma u ograničenijim uvjetima – na svoj način eksperimentalan.
Spomenuti nagrađeni dokumentarci 11. Gledališta nesumnjivo jesu djelomice eksperimentalni i, premda doista više pripadaju rodu dokumentarnog, mogli su bez većih ograda biti kategorizirani i kao eksperimentalni. Isto vrijedi i za još poneke uspjelije radove koji bude i drže pažnju upravo time što, s namjerom ili bez nje, odbijaju biti jednoznačno uladičeni. Time što ne mare za okvire i usmjerenja, niti im se nastoje podrediti, takvi filmovi su ponajprije živa autorska djel(c)a slobodnog stila kojima će, ako će, netko već poslije odrediti rod i vrstu. Rečeni pravoamaterski filmaši ta standardna nazivlja, svakako potrebna i korisna radi komunikacije i sporazumijevanja, ne poimaju kao stvaralačke kažipute i obveze, nego kao naknadni prišivak.
Precijenjena dramaturgija
Treba li film izgledati kao uredna, pregledna veterinarska ordinacija ravnih linija i blistavo ulaštenih ploha ili može biti jednako dobar i zanimljiv nalikuje li prostoriji neuredno natrpanoj starudijom, u kojoj nije lako odmah vidjeti, ni pretpostaviti gdje je što, no gdje uz određeni angažman ipak pronalazimo željeno, a usput, moguće, i još nešto jako zgodno, čemu se nismo ni nadali? Jedna je to od mogućnosti čitanja “Precijenjene dramaturgije” Sunčice Ane Veldić, u jednom od brojnih rukavaca smještenih između veterinarske ambulante u kojoj je autorica, magistra veterinarske kirurgije, zaposlena i, pretpostavljamo, njezina stana u kojem je smješten tzv. godinama građen tonski studio, koji bismo, da nije tako predstavljen, opisali kao kućno odlagalište kramarije.
Veldić je u “Precijenjenoj dramaturgiji” u potrazi za smislom konkretnog filma, ali i redateljsko-autorskog djelovanja uopće između strukture i intuicije, između školskih (profesorskih) uputa i smjernica (ADU) koje ne žive u međusobnom suglasju, kao i vlastitih stvaralačkih slutnji i impulsa koje nije lako racionalizirati, a koje eventualnom racionalizacijom gube svježinu. Redateljica je iznjedrila izniman, i zabavan i uman, i (naizgled) kaotičan i organiziran rad u čiju smo naopakost jednostavno, ali djelotvorno upućeni u prvom kadru, snimci puštenoj unatrag.
Ovom prigodom izdvojimo još dva neukalupljena i zabavna istraživanja koja na svoj način, dakako bez ikakve namjere i predumišljaja u smislu ugledanja, poetiziraju i propituju na sličan način kao i “Precijenjena dramaturgija”. “Donijet ću im kosti” (7 min.) Aurore Dobrić, nastao na 4. Production Inu u Vodnjanu, u koprodukciji s Pulskom filmskom tvornicom, temeljen je na posve jednostavnoj, čak nezanimljivo banalnoj premisi. Redateljičina uputa snimanim sudionicima glasi: “Princip je: gledaš u kameru i kao da je kamera osoba, nešto joj kažeš, ful bezveze.” Umjesto, međutim, bezvezne reportažne bilješke čiji govornici čak nisu dobili ni zadanu temu, “Donijet ću im kosti” se u, recimo, tri čina, s troje govornika, duhovito, (samo)ironijski predstavlja kao film o neuspjehu ostvarenja prvotne zamisli, (navodne) autorske intencije, što može asocirati na, primjerice, poetiku dokumentaristove nesposobnosti kojom se prodičio Nick Broomfield.
Uz prvu govornicu, čiji je iskaz neprimjereno montažno rezan, svjedočimo neodlučnosti ili nemaru autora glede određivanja izreza kadra; drugi govornik, pak, ne želi stati pred kameru; tijekom snimanja treće sugovornice, redateljske uzde nametljivo preuzima neznanka, vjerojatno susjeda, slučajna prolaznica, koju ne vidimo, ali čujemo kako dominantnom samouvjerenošću daje upute snimanoj gospođi. Ona, pak, iako je formalno subjekt, postaje nevažan, sekundarni objekt, baš kao što i autori filma prestaju biti kapetani broda i postaju tehničko osoblje novopečene redateljice. Uokviren kadrovima životinja, na početku golubova na anteni uz koje čujemo izobličen, nerazumljiv zvuk razgovora, te na kraju, spomenute gospođe s psom, uz slikovnu manipulaciju uvećane do nadrealnih razmjera, uz zvuk operne arije, “Donijet ću im kosti” uzorit je biserić čilosti amaterizma čije su nazovimane inteligentno shvaćene kao vrline i u njih pretvorene.
U suradnji s Pulskom filmskom tvornicom, na Školi filma Pula nastala je i “Ljubav u retrovizoru” (6 min.) Sande Letonje-Marjanović, dijelom intervju-film, dijelom igrano-nadrealističko djelce koje zacijelo ne možemo smjestiti u jasno dokumentarni pretinac. Slično kao u “Donijet ću im kosti”, i ovdje čujemo kako izvan kadra autori vele da se slika snima – tek toliko. Odgovori trojice intervjuiranih muškaraca na pitanje “Što je za tebe ljubav?”, nepravilno su, neuredno montažno rezani i u završenom filmu ostavljen je poneki neobvezni višak, a ubačena je i zakulisna snimka rada na filmu, tj. izbora materijala. Drugi, vedro amatersko-igrani dio “Ljubavi u retrovizoru” nastoji doslovno uprizoriti izrečenu ideju o prtljazi i prtljažnicima ljubavi, rabeći čak i izvanredno uvjerljiv trik (?) udvostručavanja osobe. Nesputan izraz slobodne forme u visokom sjaju.
Na kraju pridodajmo i film iz kategorije eksperimentalnog koji se jednako tako mogao naći i u dokumentarnoj sekciji. U desetominutnoj “Trenodiji za žrtve Hirošime” Zorko Sirotić duhovito se igra prastarom temom odnosa glazbe i slike, sparujući raznovrsne skladbe s montažnim i repeticijskim varijacijama istih dokumentarnih snimaka koje, ovisno o glazbi, doživljavamo kao metafizički dramatične, intermecovski razbibrižne, hororski jezovite…
Demistifikacija slikopisne iluzije nije ni u jednom od spomenutih filmova narušila čaroliju filma, već ju je, naprotiv, osvježila i osnažila. “Svi smo mi počeli kao amateri, a najbolji među nama to su i ostali”, reče nekom zgodom Želimir Žilnik, stvorivši krilaticu koju je dobro imati na umu, kako amaterima, tako i profesionalcima.