Dokumentarni film koji počinje snimkom Zemlje iz svemira, kao prve kadrove sa živim bićima nudi glumljene isječke iz serijala “Zvjezdane staze”, a potom nas naratoričinim glasom smješta u 24. stoljeće, u startu gledatelja postavlja u neobičan položaj. Odnosno nuka nas da se pitamo koliko mu možemo vjerovati i žele li uopće njegovi autori da mu vjerujemo; ili se, pak, zabavljaju poigravajući se s klimavom, ali ipak još pretežnom vjerom gledatelja u istinitost filmskog dokumentarizma? Je li možda riječ o nečemu na tragu, primjerice, Banksyjeva “Uradi i bježi” / “Exit Through the Gift Shop” (2010) i “Borata” (2006) Larryja Charlesa, u kojima su nerazmrsivo i nekvalifikativno prepleteni igrano i dokumentarno; “Tamne strane Mjeseca” / “Opération Lune” (2002) Williama Karela koji autentčni dokumentarni materijal pretvara u fikciju; naprosto o lažnom dokumentarcu, igranom filmu koji mimikrira dokumentarni, poput “Prvoga na Mjesecu” / “Pervye na Lune” (2005) Alekseja Fedorčenka i “Nesreće kod Loch Nessa” / “Incident at Loch Ness” (2004) Zaka Penna ili, pak, o kakvoj novoj vragoliji koja domišljato potkopava uobičajeno poimanje podjele na dokumentarno i igrano?
Priđemo li “Društvu besplatnog ručka” / “Free Lunch Society” (2017) Austrijanca Christiana Toda s te strane, proći će podosta minuta dok se ne uvjerimo u to da je posrijedi ipak klasični, standardni dokumentarni pristup, a da je početni štos plasiran u dosluhu s temom – stvarnom, zbiljskom, prisutnom – koja će se mnogima učiniti plodom mašte kakvog pisca utopijske (znanstvene) fantastike. Riječ je o ideji, već dugo nazočnoj, gdjegdje i ograničeno praktično provedenoj (prvi put već 1960-ih), o zajamčenom osnovnom dohotku, prema kojoj bi svakom stanovniku Zemlje bio isplaćivan mjesečni dohodak, plaća, bez obzira na to bio ovaj zaposlen ili ne, a koju zastupaju, promoviraju i u djelo nastoje provesti neki itekako dobrostojeći (poslovni) ljudi, poput Nijemca Götza Wernera, suosnivača i suvlasnika drogerijskog lanca DM, ili američkog libertarijanca, politologa Charlesa A. Murrayja.
U filmsko-umjetničkom smislu “Društvo besplatnog ručka” ne donosi ništa nova, niti zanosi kakvim stvaralačkim postupcima, no pregledan je, tečan, zanimljiv i dinamičan
Osim što ima začudan početak i bavi se više-manje začudnom temom, “Društvo besplatnog ručka” uvelike je standardan dokumentarac zanatski vješte izvedbe, u kojem se putuje raznim dijelovima svijeta (Amerika, Europa, Afrika), razgovara se s relevantnim, inteligentnim, artikuliranim, uvjerljivim sugovornicima, funkcionalno se i atraktivno rabe arhivski materijali. U filmsko-umjetničkom smislu ne donosi ništa nova, niti zanosi kakvim stvaralačkim postupcima, no pregledan je, tečan, zanimljiv i dinamičan. A budući da mu je osnovna namjena bila filmskim medijem razložno, afirmativno navijački (no bez naglašenog pretjerivanja) predstaviti, po svemu sudeći i popularizirati ideju o zajamčenom osobnom dohotku, rečeni pristup filmotvoračkom pothvatu kao “edukativnom prozoru u svijet”, bez dvojbe se pokazao vrlo pogodnim, a Todov izbor opravdanim.
Nije zgorega spomenuti da je Tod, čija su se prva dva cjelovečernja dokumentarca bavila austrijskim glazbenicima, po struci ekonomist koji piše doktorat o istoj temi zajamčenog osnovnog dohotka, što će reći da je itekako dobro poznaje. Uz vrlinu lake gledljivosti, “Društvu besplatnog ručka” valja priznati i vrlinu poticanja na ozbiljnije promišljanje, između ostaloga i o tome zašto i koliko dobrih, moguće i spasonosnih zamisli o budućnosti društva ostaje (polu)skriveno od javnosti kojoj se, kao malne jedini mogući modeli bivstvovanja i shvaćanja, uporno nameću polarizacije lijevo-desno, kapitalizam-socijalizam. Kaže se nerijetko da za bolje ne znamo. No izgleda da ima i onih koji znaju, ali čini se da je važnije narod temeljito informirati o gaćicama ili grudima kakve, recimo, vrckave pop-pjevačice, negoli ih sustavnije upućivati u (bit će) neprilične zamisli o ZOD-u.