Dokumentarni.net: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2017. godine

Prije naše tradicionalne godišnje liste najboljih domaćih dokumentaraca*, prisjetimo se ukratko bitnijih događaja na hrvatskoj dokumentarističkoj sceni u 2017. godini. Krenimo od mjeseca prvog u kojem je prisavski Grinch neovisnim producentima ukrao Novu godinu, a već početkom veljače Hrvoje Hribar podnio je ostavku na mjesto ravnatelja Hrvatskog audivizualnog centra. Njegov zamjenik krajem mjeseca postao je ugledni filmolog i filmski kritičar Daniel Rafaelić koji je na privremenu V.D. funkciju imenovan 16. veljače. Isti mjesec donio je i prvu živu dodjelu nagrade najboljem hrvatskom dokumentarnom filmu protekle godine od strane našeg portala, i to Peri Kvesiću za njegovo debitantsko filmsko ostvarenje “Dum spiro spero” (Factum, 2016.).

Ožujak je započeo RAI-jevim otkupom HRT-ove serije “Dijagnoza otok” (2016) autora Josipa Gavranovića, a sredinom mjeseca službeno je krenula druga sezona “Prozora” pod autorskim ravnanjem Višnje Vukašinović. Za festivalsku bombu godine pobrinulo se uvrštavanje Restartove produkcije “Moj život bez zraka” (Bojana Burnać, 2017.) u natjecateljski program uglednog kanadskog doku-majora Hot Docsa.

Travanj je otvorio put nizu zapaženih festivalskih nastupa domaćih dokumentaraca: “Dum spiro spero” je upao na 57. Filmski festival u Krakovu, “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2017.), pak, na 63. Oberhausen gdje je osvojio i jednu od nagrada. Iva Rosandić pisala je o mogućem sukobu interesnih sfera u trokutu Grad Zagreb – Kinoteka – Kino Tuškanac (Hrvatski filmski savez). Malo lakše teme raskrilila je vijest o BBC-jevom emitiranju dokumentarca o Malenoj i Rodanu, “Ljubav roda na daljinu” / “A Long Distance Love Affair for Storks” (2017).

Početkom svibnja Daniel Rafaelić je i službeno imenovan ravnateljem HAVC-a, dok je Posebno priznanje Europskog udruženja regionalnih televizija primio Đuro Gavran za svoj dokumentarni film “Jedi, spavaj, jedi, spavaj” (HRT, 2016.).

Impresivnu listu festivalskih ukazanja u lipnju je nastavio film “Moj život bez zraka” (52. Karlovi Vari), Pero Kvesić je sa “Sperom” osvojio glavne nagradu na 57. Filmskom festivalu u Krakovu i crnogorskom UnderhillFestu, a Višnja Vukašinović proglašena je najboljom filmskom kritičarkom 2016. godine prema izboru Hrvatskog društva filmskih kritičara. Sredinom srpnja na cijenjenom francuskom festivalu FIDMarseille, hrvatska koprodukcija (Restart) “Playing Men” (2017) Matjaža Ivanišina osvojila je Nagradu Georges de Beauregard. Isto je u kolovozu na 16. DokuFestu pošlo za nagradnom rukom cijelom nizu naših dokumentaraca; “Srbenka” (Restart) Nebojše Slijepčevića s druge je pak strane priskrbila nagradu Docu Rough Cut Boutiquea Sarajevo Film Festivala.

Dobru vijest za sve ljubitelje dokumentarnih filmova doznali smo s prvim danima listopada, početkom emitiranja prvog specijaliziranog dokumentarnog kanala na ovim prostorima – DOKUTV-a. Studeni su što se tiče HR-dokumentaristike obilježile dvije vijesti: plasman “La Chane” (2016) Lucije Stojević među pet kandidata za nagradu Europske filmske akademije, odnosno pozivanje “Neželjene baštine” (Artizana film, 2016.) na projekciju u Europski parlament.

*Pred vama je četvrta po redu lista najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova prema izboru portala Dokumentarni.net. Od ove godine uvodimo novinu po kojoj će naj-HR dokumentarac birati i naša trenutna, tročlana redakcija (Višnja Vukašinović, Iva Rosandić i Hrvoje Krstičević). Pobjednika ćete doznati na svečanoj ceremoniji u veljači, navjerojatnije u Dokukinu KIC bude li isto do tada završilo s obnovom. Izbor glavnog urednika, Hrvoja Krstičevića, dostupan je već tradicionalno online, u recima ispod.

Restartova Škola dokumentarnog filma ozbiljna je filmsko-edukacijska priča, s godinama sve ozbiljnija i sveobuhvatnija. Već je postalo pravilo da svake godine ŠDF-ova završna vježba/dokumentarni film (polaznici uglavnom mladi filmaši amateri) iznjedri pokoje zaista ozbiljno dokumentarno ostvarenje, vrijedno i festivalskog poguranca. Ove godine izbor je pao na “Lovačku sreću” slovenske fotografkinje Maje Alibegović, inače njen debitantski film koji na seidlovski, morbidno-humoran način govori o slovenskim lovačkim običajima i ritualima. Ima tu svega: od penisne kosti na šeširu pa do krštenja lovaca štapom po guzici. Ludo zabavan film.

Na ovogodišnjoj listi Dokumentarnog, “Tvornica je naša!” Vedrane Pribačić nekako je najtiši, najsamozatajniji film, koji bi se bez uvrštenja u glavni program ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala, raspršio na marginama jednokratnih tko uvati uvati HRT-ovih termina. Za razliku od brojnih domaćih horor-privatizacijskih štorija, ova konkretna tvornička, nema nesretan završetak. Ne samo da je dvjestotinjak radnika varaždinske tvornice ITAS uspjelo obraniti svoja radna mjesta i dati nogu u guzicu grabežljivim vlasnicima, već je i sama priča na čelu sa sindikalnim povjerenikom Dragutinom Vargom, ispričana poput dokumentarnog trilera, majstorski i dinamično, bez obzira na nezahvalnu temu držeći gledateljevu pažnju kroz svih 45 minuta trajanja filma.

Dozvole za snimanje unutar bolnica ne izdaju se često niti olako. Intenzivni odjeli još su rigorozniji u tom pogledu. Jadranka Cicvarić Šiftar i njena filmska ekipa ipak su uspjeli u gotovo nemogućem – ući unutar strogo čuvanih zidova Odjela intenzivne njege Pedijatrije zagrebačke bolnice Rebro, i snimiti široj javnosti nikad viđenu svakodnevicu liječničkog osoblja i malenih, često životno ugroženih pacijenata. Prizori kojima svjedočimo u “Dječoj intenzivnoj” životni su, nefiltrirani, ponekad i teško prihvatljivi. Svijet nije pravedan. Djeca obolijevaju. Djeca ponekad i – umiru. Na neke stvari ne možemo utjecati. Na neke i možemo, recimo skinuti kapu svim dječjim borcima, njihovim obiteljima i liječničkom osoblju koje svakodnevno bije bitku protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Onim pravim hrvatskim herojima iz sjene.

Nakon u najmanju ruku mediokritetne autorske 2016. (“Kandidat”, “Možeš biti sve što hoćeš”), Robert Tomić Zuber tekuću je godinu napokon završio u plusu, snimivši vrijedan istraživački dokumentarac “Život od milijun dolara” o nenamjenskom trošenju novca za liječenje preminule djevojčice Nore Šitum. Zanemarimo li Zuberovu nepresušnu potrebu za pojavljivanjem ispred vlastitog objektiva kamere, “Život od milijun dolara” više nego uspješno prokazuje posljedice zbrzanog kemijskog eksperimenta ljudske kvarnosti i birokratskog javašluka u našoj opskurnoj bananko državici.

Zdenko Jurilj je u “Domu” kidnapirao činovničko lice statističke pogreške, sasuvši prašinu prljavog uličnog véritéa u lice odnarođenih političara, fejsbuk empatičara i trulog sistema koji svojom metastaziranom apsurdnošću proždire vlastito tkivo. “Dom” eksplicitnim prikazom deložacija nesretnih pojedinaca/obitelji hvata za gušu i ne pušta do kraja; još važnije, daje glas obespravljenoj kasti na samom rubu strpljenja, egzistencije i zemaljskog života.

Nije Ivo Sanader u zatvoru, ali jest after na velikom platnu. Sad bismo opet trebali čupati svježe kartice kreativnosti opisujući izvrsni studentski kratkiš Viktora Zahtile. Nećemo. Tek da ovaj dragulj neprofesijske filmske scene 2017. u Hrvata plijeni dobro promišljenim vizualnim stilom, kao i beskompromisnim poniranjem u intimu glavnih protagonista i nekadašnjeg ljubavnog para. Zahtila, na početku svoje filmske karijere, ne želi koračati utabanim stazama, i to se u “Afteru” itekako vidi. Ovo je sasvim drugačiji ljubavni film. Ovo je sasvim drugačiji film.

Šest je godina proteklo od Sikavičinog emotivnog krošeja u vidu “Oblaka” (2011), priče o tragičnoj smrti Luke Ritza. Taman toliko čekali smo nastavak redateljevog dugometražnog dokumentarnog opusa, napokon predstavljenog u sklopu programa 20. Motovun Film Festivala. Zašto je “Glasnije od oružja” vrijedilo čekati toliko dugo vremena, pisali smo u našoj opširnoj recenziji. Onako ukratko, tviteraški, Sikavica je snimio jedan od najboljih domaćih arhivskih dokumentaraca u posljednjih desetak godina, Petitovski (“Man on Wire”) preskočivši easy way out autorskog cinizma naspram glazbeno-domoljubnog kičeraja ratnih devedesetih. “GOO” funkcionira kao ozbiljan, autentičan dokument povijesnog bljeska kojeg obrađuje, ali ne bez potrebne doze zajebancije na vlastiti račun. Što nam je, kvragu, drugo i preostalo?

Još jedan ADU-ov film na našoj ovogodišnjoj listi, sanjiv je, pomalo noirovski melankoličan portret zagrebačke vozačice taksija u režiji Lidije Špegar. Karusel putnika u interakciji s glavnom protagonisticom u startu otklanja moguće probleme s tanašnim sadržajem ili neujednačenim tempom. “Kamo idemo” od ostatka konkurencije, međutim, izdvajaju izvrsna vizualna rješenja na pozornici ghotamovskog Zagreba, ali i sama taksistica Ljilja čiji autoritativni stoicizam i selektivni uvid u vlastitu intimu, dodatno intrigiraju i zovu na bis.

Promatračkom premisom naizgled jednostavna, Devićeva “Željezara” do kosti ogoljava etiketu urušenog sistema i sustava vrijednosti s prepoznatljivim, kockastim logom hrvatskog izvoznog proizvoda. Kupujmo svetsko a naše – u Minhenu. “Buffet Željezara” nije tek film o posljednjim danima sisačke kavane prije zatvaranja, već bolna, zaglušujuća alegorija o gradu i državi u samrtnom hropcu. Gradu/državi koji ukidaju autobusne linije, jer se njima više nema tko voziti.

Kralj nije mrtav. Živio kralj! Hrvatske doku-opservacije, Boris Poljak, hvala na pitanju, vratio se u toplo naručje ops-antropologije s praskom vrijednim titule najboljeg hrvatskog dokumentarnog filma 2017. godine. Nakon ninskih šetača, na red su došli oni domaći, splitski, i kupači i spavači, i pentrači i udvarači. Dojam je subjektivan, ovog zagrebačkog gledača, kako je “Oni samo dolaze i odlaze” još za trunku subverzivniji, film koji traga za dubljim istinama od “Autofocusa”, premda nepravedno festivalski manje eksponiran i nagrađivan. Poljakove Bačvice pozornica su mladog čovječanstva, ground zeroa od kojeg sve počinje i prema kojem sve otpočinje. Prizori na granici voajerske intruzije ne teže dekodiranju trigera ljudskog ponašanja – oni ga tek dokumentiraju, bez osude ili omalovažavanja promatranih subjekata. Umjetnik s ispečenim zanatom, na vrhuncu svoje moći. Ovako je izgledao Michael Jordan u svom prajmu. Ovako izgleda dokumentarni MJ u svojem.