Lidija Špegar (Bjelovar, 1978.) u hrvatsku je prijestolnicu došla još kao tinejdžerka na studij novinarstva. Nakon diplome radila je na Radiju 101, no srce ju je ipak vuklo prema filmu, točnije dokumentaristici. Prošavši sve ozbiljnije domaće filmske radionice, naša autorica 2012. godine uspijeva upisati MA studij dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na kojem je diplomirala prošle godine. U međuvremenu je dovršila dva dokumentarca, “Neke stvari ne treba sakriti” (Restart laboratorij, 2014.) s kojim je obišla regiju te namjenski “Okus skrbi” (Udruga Igra, 2014.).
Svojim trećim i dosad najambicioznijim doku-filmskim uratkom, ujedno i diplomskim radom, “Kamo idemo” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017.), Špegar se nedavno predstavila široj publici u službenom programu 13. ZagrebDoxa. Filmom o mladoj taksistici Ljiljani hrvatska autorica progovara o usamljenosti, depresiji, društvenim predrasudama, ali ponajprije o snazi pojedinca koji unatoč loše podijeljenim životnim kartama posjeduje snagu za izlazak iz teške situacije. Za “Kamo idemo” autorica je nedavno dobila Dekaničinu nagradu (izv. prof. art. Franka Perković Gamulin) ADU-a “za preciznu i zrelu studiju svijeta u kojem živimo”.
Špegar i ekipa film su snimali oko četiri mjeseca, dok je onaj glavni dio – razgovori s putnicima unutar taksija – završen za svega dvije noći. Redateljica je, naglašava, izuzetno ponosna na oblikovatelja zvuka Srđana Popovića koji je “napravio film u filmu”, dok sam filmski soundtrack nosi grupa Porto Morto s pjesmom “Isplazi krovove”. U intervjuu za Dokumentarni.net Lidija ponosno upire prstom i prema montažerki Ivi Ivan s kojom je provela godinu dana (“Da nije bilo tako dobrog međusobnog razumijevanja, danas ne bismo imali ovakav film. Suradnja s kolegama izuzetno mi je bitna, moramo si ući pod kožu”). Što dalje? Pa, i dalje – dokumentarno. Bjelovarčanka trenutno radi na HRT-u kao asistentica režije, ali nefikcijski bug ne miruje, pa ćemo uskoro, najavljuje Špegar, ukoliko prođu na natječajima, gledati još koji dokumentarni uradak ove izuzetno talentirane hrvatske autorice.
S faksa u – taksi za Lidiju Špegar. Kako se rodila ideja za “Kamo idemo”?
“Spontano, zapravo. Da bih uskladila posao i Akademiju, često sam se morala voziti taksijem. Nemaš druge – opremu nisam mogla nositi sama, a i vremenski je teško bilo sve stizati. Kako mi je vožnja taksijem predstavljala novost, tako sam počela primjećivati i ljude koji me voze. Svaki taksi predstavlja svijet za sebe. U jednom je, recimo, dominantna tema vremenska prognoza; u drugom prevladavaju dnevnopolitičke teme; u trećem životna tragedija; u četvrtom ljubavna priča… I tako je sve to mene zaintrigiralo. Počela sam zapisivati registarske oznake ljudi koji su mi se činili da bi mogli biti zanimljivi za film. To sam radila nekih godinu dana, nakon čega sam sve predložila kao temu svog diplomskog rada. U međuvremenu je listu kandidata trebalo suziti s početnih trideset.”
Prvotna ideja, dakle, nije bila striktno traženje vozačice taksija?
“Ne.”
Kojim kriterijima si se vodila prilikom podcrtavanja potencijalnih kandidata za film?
“Zapisivala bih pojedince koji su izlazili iz klasične kolotečine, nečega što ćete čuti ulazeći u praktički svaki taksi. Shvaćam da početni razgovor o vremenskoj prognozi služi razbijanju komunikacijske barijere između vozača i putnika. Ja sam, međutim, čekala osobu koja će početno čavrljanje proširiti na osobnije teme ili nešto konkretno upitati mene. Za mene je to predstavljao signal da takve osobe imaju nešto za reći, podijeliti s drugom osobom iznad površinske razine.”
Ljiljana je u jednadžbu došla kasnije?
“Da, gotovo na samom kraju kad sam već počela sužavati broj kandidata. Prethodno sam naletjela na jednu taksisticu pa mi je palo na pamet istražiti žensku stranu tog posla. Znala sam da su rijetke: 2014. bilo ih je samo šest. Odlučila sam ih onda upoznati – sve. Od tih šest, tri su bile najzanimljivije. Na kraju je ostala Ljilja koja je imala najzanimljiviju životnu priču, najsličniju mojoj. Vjerojatno sam se zbog toga s njom i najviše povezala. Možda se zato počela osjećati opuštenije od ostalih cura, kako u razgovoru sa mnom, tako i pred kamerama.”
Što ti je kao mladoj redateljici predstavljao najveći problem prilikom realizacije ovog dokumentarca? Pretpostavljam da si pokoji savjet tražila i od iskusnijih kolega – možemo li se malo detaljnije dotaknuti i tog dijela priče?
“Od svih inputa u toj fazi najveći je bio onaj kako i koga izabrati kao glavnog lika dokumentarca. Moram reći da je s te strane profesor Nenad Puhovski puno pomogao da lakše donesem odluku, odnosno da idem snimati film samo o Ljilji.”
“Kamo idemo” ovlaš dotiče i hrvatski konzervatizam koji, doduše, ovdje ne pokazuje svoju najružniju stranu. Tvoj film govori o netipično ženskom poslu u sredini još uvijek jasno i klasično raspolovljenoj po pitanju zanimanja po rodnoj osnovi. Jesi li svjesno razmišljala o takvim stvarima prije prve klape?
“Film nije mišljen na takav način. To nisu teme s kojima sam se htjela baviti u filmu. Bilo mi ju je zanimljivo parcijalno dotaknuti, kao segment našeg društva – istražiti tu prvotnu reakciju putnika na ženskog vozača taksija. Ona je u konačnici pristojna, na razini ugodnog iznenađenja. Iščuđavanja i komentiranja je, naravno, bilo. Mislila sam ipak da smo evoluirali kao društvo, prihvatili činjenicu o sposobnosti žene za upravljanjem motornim vozilima.”
Tvoja glavna protagonistica stoički je i zrelo podnijela većinu sitnih provokacija prikazanih u filmu. Ljiljana odaje dojam mnogo elokventnije i inteligentnije osobe od uobičajeno predmnijevanog taksističkog psihološkog profila. Naročito je zanimljivo bilo promatrati njen razgovor sa stranim bračnim parom, i to na izuzetno dobrom engleskom jeziku…
“Apsolutno. I to je najbolji dio cijele priče. Često su u taksi znali ulaziti ljudi s patronizirajućem stavom prema Ljilji, pretpostavljajući da je sposobna razgovarati o ograničenom broju tema. Klince, kaže, i nije ozbiljno slušala niti im što zamjera. Sjetila se sebe u tim godinama i odmah su joj stvari bile jasnije…”
Postoje li još neke insajderske informacije koje smiješ podijeliti s nama, a da nisu završile u konačnoj verziji dokumentarca?
“Ljilja je jedina žena koja je vozila noćne vožnje. Ostale kolegice zbog straha su izbjegavale voziti noću, iako su muškarci često bili izloženiji nasilju. Ljilja nije doživljavala toliko neugodnosti. Zanimljivo je da taksisti u automobilu imaju panic button. Kad ga stisneš, automatski dojavi tvoj položaj ostalim kolegama u blizini. Mislim da joj je i zbog toga bilo lakše voziti noću.”
Možemo li se malo dotaknuti setupa kamera unutar i izvan automobila?
“Najprije sam dvojila oko fotoaparata u automobilu. Smatrala sam da će biti preupadljivi. Zatim sam htjela probati Go Pro, međutim isti nije davao zadovoljavajuću kvalitetu slike. Direktor fotografije Rino Barbir i ja donijeli smo naposlijetku odluku da ipak idemo s fotoaparatima: jedan je bio instaliran po sredini šoferšajbe, drugi desno u kutu koji je snimao direktno glavnu protagonisticu. Velik broj ljudi, zanimljivo, pri ulasku u taksi uopće nije primijetio te kamere, iako nisu bile malene.”
Film izgleda i zvuči fantastično: time lapseovi, položaji kamera u taksiju, strateški odabrani krupni kadrovi, glazbeni soundtrack… Koliko ti je kao redateljici osim čvrste priče bilo bitno poentirati i stilski, vizualno?
“Izuzetno bitno. Stvarno, od početka mi je bio cilj svaki segment filma dovesti do najviše moguće razine koju kolege i ja možemo postići. Moram priznati da sam jako zadovoljna i sretna načinom na koji smo svi skupa dovršili ovaj dokumentarac.”