Za odnos hrvatskog društva prema nasljeđu bivše države, najčešće izraženom kroz sukob dvije krajnosti, posvemašnje negacije s jedne ili idealizacije s druge strane, ilustrativan je tretman spomeničke baštine jugoslavenskog razdoblja. Ta ista baština postaje dokument supostojanja različitih tendencija, istovremenog podupiranja razvijenog modernizma, kao i socrealističkih ili amaterskih doprinosa izgradnji zajedničkog (utopijom prožetog) prostora. Problematizacija ili puka tematizacija ovih kompleksnih fenomena često je opstruirana, zbog čega otpor dominantnoj struji zadobiva aktivističke konture. Iako se čini da iz te pozicije progovara i dokumentarni film Irene Škorić, “Neželjena baština” (Artizana film, 2016.), zagrebačkoj publici predstavljen na ovogodišnjem ZagrebDoxu, izostanak stvarne polemičnosti i neoprezni redateljski izbori, svrstavaju ga u ostvarenja koja će teško izazvati značajniju gledateljsku reakciju. Sukladno tome, iako prikazan u sklopu programa Kontroverzni Dox – izuzmemo li pragmatične otpore svemu što se veže uz pomodno omraženu povijesnu etapu – “Baština” je daleko od svake kontroverze.
Izgrađena na nekoliko standardnih točaka polemike o socijalističkoj spomeničkoj baštini Narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata, uz smjenjivanje relevantnih i posve promašenih sugovornika, “Neželjena baština” ne donosi ništa što već otprije ne cirkulira javnim diskursom. Film Irene Škorić, doduše, funkcionira kao uvod u jednu bitnu problematiku, prikazujući neke od najpoznatijih primjera devastacije i zatiranja kolektivne memorije, poput čuvenog spomenika Vojina Bakića na Petrovoj Gori. No, vitalizaciji spomeničkih područja i njihovog aktivnog integriranja u suvremene umjetničke prakse, mnogo više doprinose marginalizirani projekti kao što je Virtualni muzej Dotrščina koji spomen-park vraća u memoriju grada, podupirući umjetničke intervencije i kolektivne posjete. I ovom slučajnu, naravno, konstanta je nedostatak javnog financiranja.
Najveći promašaj dokumetnarnog filma “Neželjena baština” zasigurno je nefunkcionalno otvaranje prostora tipu sugovornika poput bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića (osim što je skladao glazbu za film, ujedno je, indikativno i za recepciju filma nimalo zahvalno, redateljičin stranački kolega). Budući da je riječ o srednjostrujaškom političaru, koji će stav prilagoditi auditoriju, kritički potencijal filma unaprijed je osujećen – oportunistička politika ionako je direktni krivac za stanje koje se navodno dekonstruira. Neujednačen pristup temi očito proizlazi iz izostanka perspektive pod kojom bi se problem temeljitije sagledao. Hoće li to biti briga za historijsko-umjetničku baštinu, od kojih je kontekst neodvojiv, ali koju je u nekim slučajevima moguće (a filmom se i to pokušava) promatrati samo kroz lupu imanentne vrijednosti, ili će se pak svako spomeničko područje tretirati jednako već zbog specifične uloge koju je u proklamiranom jedinstvu trebalo imati, manje je važno. “Neželjenoj baštini” – važno je više – nedostaje fokus preko kojeg bi se rekonstruirali dublji slojevi problematike suočavanja s prošlošću jednog društva, ovdje selektivno zahvaćeni.
Ravnomjernost samog filma narušena je isprekidanim uključivanjem osobne dimenzije redateljice i nekih od aktera. Iako je osobna veza zamišljena kao okvir dokumentarca, motivirajući rekonstrukciju osobne (preko albuma sa sličicama) i posljedično društvene prošlosti, emocionalno podvučen odnos prema vlastitom i kolektivnom identitetu, preobražava se u nadosobnu priču polureportažnog karaktera. Ono za što se činilo da će pokušati rekonstruirati perspektivu nekadašnjeg socijalističkog društva, u kojem su visoko i banalno nerazdvojivo premreženi, postaje standardizirana forma izmjene sugovornika, tema i lokacija.
Neujednačen pristup temi “Neželjene baštine” očito proizlazi iz izostanka perspektive pod kojom bi se problem temeljitije sagledao.
Najzanimljiviji kontrapunkt osnovnoj liniji postat će tako razgovor s dva mlada predstavnika romske populacije, koji su od strane šire zajednice direktno ili indirektno optuženi za devastaciju spomenika. Njih dvojica iskrenošću razotkrivaju moralističku poziciju svojih oponenata, dok Škorić pak uspješno izbjegava eksploataciju, premetnuvši ih u ravnopravne sudionike osvjetljavanja šireg društveno-ekonomskog konteksta. Spomenički simbol nekadašnje utopijske vizije doslovno se pretvara u opipljivi materijal preživljavanja; pritom nije samo simboličko-opipljiva baština svedena na sirovinu, već sličan odnos prema kulturnoj produkciji u cjelini godinama gledamo na prostoru Lijepe naše. Nebriga za simbole socijalizma korespondira s nebrigom za razvoj heterogenog kulturnog života, otkrivši u svojoj srži mnogo veći problem, za koji je zanemarivanje nasljeđa bivšeg sistema samo izlika.
Činjenica da se iz “Neželjene baštine” daju iščitati slični momenti u postavljanju šire društvene dijagnoze, vjerojatno ga čini dovoljno bitnim filmom. Njegov će problem biti jasniji, međutim, ako ga usporedimo s eksperimentalno-dokumentarnim ostvarenjem “Spomenik” (Kreativni sindikat, 2015.) Igora Grubića. Dok se Škorić gubi u preširoko postavljenoj problemskoj niši, Grubić suptilno naizgled mrtve artefakte vraća u središte kritičkog procesa. Minimalističkim artizmom izbjegava svaku eksplicitnost, istovremeno sažimajući paradokse suvremenog odnosa prema kulturnom procesu u cjelini.