Kao i svake godine dopao nas je nezahvalan (ne i neveseo!) zadatak preporučno najaviti izbor dokumentaraca koje ne biste trebali prespavati na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDoxu. Nezahvalan jer program je toliko opsežan, kompleksan i – brojan u krajnjem slučaju, da sve filmove, htjeli ne htjeli, jednostavno fizički ne stignemo pogledati.
Svi oni ovdje naglašeni, međutim, ističu se svojom tematskom zanimljivošću, snažnim autorskim pečatom, visokom tehničkom izvedbom, ili u najboljem slučaju – ukupnošću svih preferiranih kvaliteta ispod jednog krova. Lista, naravno, nije sveto pismo, ali je, nadamo se, dovoljno dobar orjentir za početak ZagrebDoxovog iskustva.
*Stranica broj dva prikazuje preporuke našeg Velimira Grgića.
Dokumentarni.net, izbor iz programa 13. ZagrebDoxa (Hrvoje Krstičević):
“Pričest” / “Communion” / “Komunia” (2016)
- Režija: Anna Zamecka
- Zemlje podrijetla: Poljska / Mađarska
- Trajanje: 73 minute
- Program: Međunarodna konkurencija
S razlogom izabran film otvaranja 13. ZagrebDoxa, “Pričest” Poljakinje Anne Zamecke masivan je udarac u gledateljski emocionalni pleksus, indigo-realističnošću prikazujući nepopravljivu svakodnevicu djevojčice na čelu disfunkcionalnog kućanstva. Djetinjstvo je rezervirano za one koji si ga mogu priuštiti, no mala Ola i njen autistični brat Nikodem sličan luksuz – nemaju. “Pričest” jest enciklopedijski primjer uspješne dokumentarne opservacije, ali Zamecka grabi još dublje, suptilno upozoravajući na metastazirane vjerske dogme u Poljaka, socio-ekonomsko ništavilo, ali i nefunkcioniranje aparata socijalne skrbi. Poljakinji je ovo prvi film. Ne prvi dokumentarni. Prvi UOPĆE. Nevjerojatno!
“Oni samo dolaze i odlaze” (2017)
- Režija: Boris Poljak
- Zemlja podrijetla: Hrvatska
- Produkcija: Hrvatski filmski savez
- Trajanje: 20 minuta
- Program: Regionalna konkurencija
Nakon međunarodno priznatog “Autofocusa”, “Oni samo dolaze i odlaze” mekan je i trijumfalan povratak Borisa Poljaka u naručje opservacijske antropologije. Mjesto radnje nešto je južnije, na domaćem terenu jutarnjeg limba ljetnih Bačvica, koje u tom zlatokosom vremenskom pojasu na površinu izvlači – pa, subjekte vrijedne dobrog dokumentarnog filma i odlaska u kino. Tanka je u ovome slučaju granica između opservacijske dokumentaristike i vojaerizma, no Poljak je nikada ne prelazi. Ljubav, mržnja, golotinja mlada, polugolotinja nešto namreškanija. Povraćanje u valovima. Ljubljenje među valovima. Studija ljudskog karaktera. Poljak je ponovno snimio izvrstan film, možda i najbolji hrvatski na Doxu.
“Buffet Željezara” (2017)
- Režija: Goran Dević
- Zemlja podrijetla: Hrvatska
- Produkcija: Petnaesta umjetnost
- Trajanje: 61 minutu
- Program: Regionalna konkurencija
Devićeva “Željezara” – još jedna izuzetno uspjela hrvatska Dox opservacija – gorak je i višeslojni društveni komentar postranzicijske Hrvatske ostavljene na milost i nemilost slobodnoj trgovini u interpretaciji domaćih kvazi-menadžerskih nevježa. Hrvatski redatelj metodom statičnih dugih kadrova snima posljednjih nekoliko dana umiruće sisačke kafane, usput hvatajući svakodnevne razgovore vlasnika s rijetko kapljućim mušterijama. Grad na izdisaju, država na aparatima, perspektiva i opstanak zovu sa zapadnijih zemljopisnih paralela. “Buffet Željezara” nije sretan film, ali jest – majstorski. Vrijeme je da ljudi domaću kinematografiju prestanu gledati isključivo s igranofilmske strane, jer Devićev dokumentarac svojom kvalitetom, ali i porukom to zaslužuje.
“Zidovi” / “Walls” / “Muros” (2015)
- Režija: Pablo Iraburu, Migueltxo Molina
- Zemlja podrijetla: Španjolska
- Trajanje: 84 minute
- Program: Stanje stvari
Zidovi nas razdvajaju od ukućana, susjeda, političkih neistomišljenika. Ponekad i služe svojoj svrsi, u trenucima kad pokušavate čitati Sportske na zahodu, recimo. No, uglavnom razdvajaju, omeđuju, ograničavaju. Pokušavaju dati matematički smisao fluidnoj jednadžbi koja na betonski izračun reagira – podsmijehom. Španjolski autori Pablo Iraburu i Migueltxo Molina prate svoje zidove u obliku granica između Meksika i SAD-a, Zimbabvea i JAR-a, Maroka i Španjolske, kroz sudbine migranata u potrazi za boljim životom. Been there, done that, rekli ste? E, pa zaalkarili biste u ništa jer “Zidovi” nisu običan industrijski film o miniranim životnim sudbinama u pokretu. Osim rijetko izvrsne glawoggerske dokumentarne fotografije, film nudi i dozu humanizma, empatije čak, s nenadanih pozicija granične moći. Dok god postoje zidovi, postojat će i ljudi koji će ih pokušati preskočiti.
“Njemački život” / “A German Life” / “Ein deutsches Leben” (2016)
- Režija: Christian Krönes, Florian Weigensamer, Roland Schrotthofer, Olaf S. Müeller
- Zemlja podrijetla: Austrija
- Trajanje: 113 minuta
- Program: Biografski Dox
Sve što ste oduvijek željeli doznati o Josephu Goebbelsu. Sve što nikada niste željeli doznati o Josephu Goebbelsu. “Njemački život” grupe autora nije tek još jedan u nizu govorećih glava o Drugom svjetskom ratu, pečatirajući rijetko iskren, ali ledeno hladan – da ne upotrijebimo neku drugu riječi – iskaz Brunhilde Pomsel, nekadašnje tajnice zloglasnog Hitlerovog propagandnog henčmena. Većina Nijemaca, tvrdi u dokumentarcu sto i nešto godišnja gospođa Brunhilda, nije bila upoznata s nacističkim zvjerstvima naspram Židova. Vrlo vjerojatno točno, no teško je progutati bilo koji pokušaj relativiziranja njemačkih zločina, dodatno zamusanog manikursko-odjevnim navikama čovjeka odgovornog za sijanje rasne mržnje. Eksplicitnu ispriku nećete dobiti, ali hoćete insajdersko-informativan dokumentarac par excellence, koji vas ne ispušta iz ruku unatoč jednostavnom, mono-kabaretskom tehničkom setupu.
https://www.youtube.com/watch?v=nZr45w7iubI
“Nasljeđe” (2016)
- Režija: Sanja Šamanović
- Zemlja podrijetla: Hrvatska
- Produkcija: Mitropa
- Trajanje: 15 minuta
- Program: Majke i kćeri
Iz našeg TOP 10 osvrta: “Nasljeđe” Sanje Šamanović još je jedan u nizu vidjeli-ste-ga-na-festivalu-i-tko-zna-kad-opet dokumentaraca. Što je šteta, jer govorimo o filmu koji o univerzalnoj temi gubitka najbližih (pokojni redateljičin muž i ugledni snimatelj Vedran Šamanović) govori na čist, moćan i neposredan način. Razgovor između Šamanović i njene majke upakiran je u funkcionirajući meta-režijski celofan (dvoplan iza kojeg se odvija svakodnevni život protagonista u stvarnom vremenu), dok je gledatelju oduzeta ionako slabašno tinjajuća perspektiva stvarne kontrole, ponajmanje nad smrću i njenim posljedicama. “Nasljeđe”, ipak, nije film bez nade, dapače.
“Pomutnje” (2016)
- Režija: Lana Kosovac
- Zemlja podrijetla: Hrvatska
- Produkcija: ADU / Eurokaz
- Trajanje: 73 minute
- Program: ADU DOX
Iz našeg TOP 10 osvrta: Branko Brezovec vs. glumci. Glumci vs. Branko Brezovec. Branko Brezovec i glumci vs. redateljica Lana Kosovac. Svi protiv svih i svi za sve u jednom od najvećih osvježenja hrvatske 2016. doku-godine. Od kritike i javnosti nezasluženo mlako dočekane, “Pomutnje” zagrebačke autorice sa žicom za toplu ljudsku priču (“Park ljubavi”), naglavačke nas uvode u kaotičan kazališni život bez japanskog voznog reda. Kosovac kroz gotovo 800 dana prati pripreme predstave po romanu Roberta Musila (“Pomutnje gojenca Törlessa”), a rezultat je dinamičan i zabavan film bez naročite ambicije usisavanja sumornih kutaka glumačkog poziva.
“Izazov” / “The Challenge” (2016)
- Režija: Yuri Ancarani
- Zemlje podrijetla: Francuska / Italija
- Trajanje: 69 minuta
- Program: Međunarodna konkurencija
Sokolarstvo, pustinja, dolari u potocima. Jedan od bizarnijih dokumentaraca u posljednje vrijeme držat će vas prikovane za veliko platno uz pitanje: ovo nije stvarnost, right? Scena u kojoj šeik vozi Lamborghini u društvu geparda… pa, nešto je što morate iskusiti iz prvog reda Doxovog kina.