Toma Zidić: “Bitno je da se u svakom pokretu kamere osjeti što ja kao autor mislim o onome što snimam”

Toma Zidić, i sam autor dokumentarnih filmova, među kojima i svjetski uspješnog “Trkača” (2014), u intervjuu za naš portal govori o 3. Reviji hrvatskih kratkih filmova Kratki na brzinu (Sv. Ivan Zelina, 12. – 15. svibnja) čiji je osnivač i umjetnički direktor, ali i o tome zašto su, unatoč globalno rastućem trendu dokumentarne filmske umjetnosti, u konkurencijama domaćih festivala kratkometražnih filmova dokumentarci još uvijek nedovoljno zastupljeni.

S obzirom da si i sam filmski autor, koliko ti je filmsko iskustvo čitavog procesa, od ideje do distribucije filma, s naglaskom na gostovanja po svjetskim filmskim festivalima, koristilo u realiziranju revije Kratki na brzinu?

“Otkad sam krenuo raditi Kratke na brzinu, ne odvajam svoju autorsku personu od one koja radi festival. Utoliko mi svako iskustvo s obje strane puno pomaže da ih sve više povezujem. Prije svega, biti autor i imati film bez naročite financijske podrške jest vrsta aktivizma, pogotovo kad moraš samostalni tražiti i neki distribucijski put.

“Iz tog aktivizma javila se i moja potreba da to iskustvo dijelim; da pokazujem i ukazujem na neke autore koji rade zanimljive filmove, koji jako puno truda i energije ulažu u svoj rad i kojima treba pružiti mogućnost da imaju korisnu, dobru i kvalitetnu platformu gdje bi se ti filmovi mogli vidjeti.”

Misliš poput neke filmske platforme za kolektivno iskustvo svijeta?

“Festival jest i trebao bi biti kolektivno iskustvo; trebao bi biti iskustvo gdje publika nije pasivni, nego aktivni participant produljenog procesa stvaranja. I utoliko Kratki na brzinu žive s tom energijom i idejom. Kao autor, osobno sam se najbolje osjećao na festivalima kojima je upravo to bit.”

Pitching je startna točka s koje producent i redatelj počinju formirati publiku budućeg filma. Mogli bismo reći da pobjedom na pitchu budući filmski projekt dobiva priliku za izradu programskog paketa koji će ga lansirati u strukturiraniji festivalski život. Koje su značajke i posebnosti pitching foruma Kratkih na brzinu?

“Cilj našeg pitchinga nije pružiti samo mogućnost za realizaciju stvari u budućnosti, davanje nekog certifikata. Želimo pitching gdje će se iskristalizirati pobjednik koji će u narednoj godini, do idućeg festivala, svoj film i snimiti. Na taj način pokušavamo podržati što više ljudi i stvoriti jedan, ja to zovem zelinski kreativni hub, što je nam je i dugoročni cilj.

“Mi najbolji pitching nagrađujemo s trenutno još skromnom, ali nezanemarivom novčanom potporom od tri tisuće kuna i besplatnim najmom profesionalne opreme za snimanje filma. Također, filmašu osiguravamo izravan ulaz u natjecateljski program iduće godine, ako se film do tad snimi. Prošlogodišnji pobjednik prvog pitcha – projekt redateljice i scenaristice Tamare Bilankov – se uspješno snimio, i premijerno će biti prikazan upravo na samom otvaranju festivala, nakon nagrađivanog filma ‘Belladonna’ Dubravke Turić.”

Jedna od radionica na festivalu je i ona za učitelje i nastavnike pod nazivom “Metodika nastave kratkometražnog filma”. Kad smo kod nje – koja je najranija dob da se djeca počnu baviti filmom i koliko su se stvari promijenile u današnje digitalno doba?

“Mislim da uopće nismo svjesni razine medijske pismenosti djece. Ona posjeduju i kamere i mobitele s kamerama; ona stalno snimaju a mi to zanemarujemo u procesu njihove edukacije. Djeca kadriraju po cijele božje dane, stalno drže mobitel, stalno snimaju i stalno su u akciji na Facebooku. Njihov prozor u svijet je 16:9 slika i to je ono čega trebamo biti svjesni, jer to je njihov intuitivni zapis u glavi.

“Ako se to koristi kao prednost, komunikacija s djecom postaje vrlo jednostavna. Već pet godina bavim se raznim oblicima edukacije s djecom i mladima, od filma do kazališta, odnosno dramskih radionica, i uočavam zapravo jedini problem – ne postoji dobna ni bilo kakva granica.

“Trenutno postoji granica u edukatorima koji komuniciraju na krivi način. Taj problem je prepoznao i HAVC te se aktivno uključio u proces koji se nadovezuje na reformu školstva i sad se na nizu festivala već provode filmske edukacijske radionice za djecu i njihove nastavnike i profesore, tj. edukatore. Ova radionica je organizirana za nastavnike i profesore u osnovnim i srednjim školama s područja Zeline i šire okolice.”

Kakva je zastupljenost filmskih rodova u natjecateljskom programu festivala? Primjećujem da je malo dokumentarnih filmova. Koji je razlog tome?

“Od 56 filmova, mogu reći ugrubo, da je i dalje, kao što je priča sa svim festivalima, igrani film još uvijek u velikoj premoći nad svim ostalim rodovima, što mi se čini dosta paradoksalnim. Pogotovo jer je u ovom novom dobu dokumentarizam, koji se svima nama kinoklubašima jako dopada, vrlo jednostavan.

“Orijentiran je na prvo ili produljeno prvo lice te je u svojoj suštini, ako se čovjek tome dobro posveti, tehnički nekompliciran, nezahtjevan i provediv. Unatoč tome, od 150 hrvatskih prijava ove godine, 90 posto su ih činili igrani filmovi.

“Mislim da je razlog tome što u Hrvatskoj postoji jako malo specifično dokumentarnih radionica, a u školama se i na filmskoj nastavi, iz medijske i filmske kulture, malo priča o dokumentarnom filmu.

“Ljudi su orijentirani prema igranoj formi, koja im je najdostupnija, jer ih medijski najviše okružuje. Sljedeći korak predstavlja da autori krenu kopirati velike uzore ili idole. Međutim, oni uglavnom neće kopirati dokumentariste, npr. Oppenheimera ili Factumov dokumentarac, nego Spielberga u svojim igranim filmovima. Dokumentarni film je premalo zastupljen. U tih 56 filmova deset je dokumentaraca. Eksperimentalni i animirani film je nešto zastupljeniji, no više od pola natjecateljske selekcije zauzima igrani film.”

Kakva je onda ovogodišnja selekcija dokumentarnih filmova na Kratkima?

“Veseli me da su to većinski aktivistički dokumentarci, odnosno dokumentarci koji su proizašli iz nekih radionica ili od kinoklubaških autora. S obzirom da to nisu mainstream filmovi, njihov izbor pokazuje dosta raznolik izraz dokumentarnog filma. Ljudi se sve više vraćaju toj formi zapisa, ogleda, video komentara…

“Dokumentarac nam je sve bliži; zbog dostupnosti sve većeg broja informacija, sve smo kritičniji prema svakodnevici i to nas posljedično tjera u introspekciju. Sami autori se onda počinju baviti sobom, obitelji, prijateljima, ljubimcima i okolinom koja ih društveno i kulturno okružuje. Autori iz toga vade dosta zanimljive i poticajne slajsove života koji nisu ništa drugo osim jednostavnog zapisa, a opet su briljantni, duhoviti i prezanimljivi za svakoga tko takav film voli pogledati.”

Prošle su godine dodjeljivane strukovne nagrade za koje je većinom konkurirao samo igrani film. Je li se ove godine nešto promijenilo?

“Ove godine smo već u pripremi festivala ispravili taj nekakav, recimo to tako, propust. Naš žiri će po prvi puta, uz strukovne nagrade, nagrađivati i cjelovite filmove. Uvedene su četiri nagrade: za najbolji animirani film, za najbolji dokumentarni, najbolji igrani i najbolji eksperimentalni film. Te rodovske nagrade žiri ima obvezu dodijeliti, a sve ove strukovne nema.”

Primijetila sam da je popratni program Doxanje napravljen u suradnji s festivalom u Jihlavi; Panorama u suradnji s Australskom školom za film i televiziju; dok je ovogodišnja zemlja partner Italija. Kako ste uspjeli ostvariti te mnogobrojne međunarodne kontakte?

“Tu je prije svega najviše pomogao naš programski direktor Zorko Sirotić koji se priključio našem timu u siječnju. On je zapravo krenuo u svu tu komunikaciju. Zorko već dugi niz godina vodi Inspiration forum na Jihlava Film Festivalu, tako da je on povezao Jihlavu i Zelinu. Povezao je dijelom i Festival dei Popoli, čiji umjetnički direktor Alberto Lastrucci dolazi u Zelinu.

“Festival dei Popoli je jedan od najstarijih europskih festivala posvećenih dokumentarnom filmu i jedan od programski najkvalitetnijih. Australce sam upoznao prošle godine na festivalu u Izoli u Sloveniji, što je jedan benefit mojih festivalskih putovanja.”

Čini mi se jako zanimljiv okvir Late Night Film Talksa u kojem dvije večeri zaredom nastupaju ljudi poput redatelja Damira Čučića i glumca Rade Šerbedžije. Par riječi o tom programu?

“Velik broj ljudi koji odlaze na masterclassove imaju neko tehničko znanje i vladaju filmskim jezikom, znanjima i vještinama. Stalno sam imao osjećaj – a prošao sam niz masterclassova s velikim ljudima – da početak masterclassa uvijek predstavlja predavanje o onome što već znam.

“Znači, jedan veliki čovjek kojeg si htio sresti, pola sata priča o stvarima koje si čuo već milijardu puta, a s druge strane vapiš za slušanjem njegovih osobnih iskustava. Želim slušati o njegovim padovima, usponima, opijanjima, slikama iz života; želim da mi postane opipljiva osoba, od krvi i mesa…

“Po meni bi masterclass trebao biti kombinacija motivacijskog govora u neformalnom obliku – gdje će nas ti veliki ljudi motivirati da se bavimo i ostanemo u filmu – a s druge strane da to bude – zabavno. Tako da se naš Late Night Film Talks upravo zato i održava navečer, u kasnijim satima. To je neformalno i opušteno druženje, koje ima koncept filmskog stand-upa. Također, naš masterclass je i okupljanje uz vino. Naime, Zelina je poznata po vinu i te smo dvije stvari spojili, organizirali da ljudi masterclass dožive ne u učionici nego sa čašom vina i s čovjekom koji ima život iza sebe.”

Možeš li nešto reći o etimologiji naziva Kratki na brzinu?

“Etimologija naziva Kratki na brzinu leži u samoj rečenici. Naime, naš prvi festival je nastao doslovce u mjesec dana, pa smo i iz tog razloga, kad smo smišljali kako ćemo ga nazvati, rekli: ‘OK, nek’ se zove Kratki na brzinu, jer smo festival kratkog filma na brzinu’, i tako je ostalo to ime i nije se više mijenjalo.”

Neki imaju predrasude prema kratkoj formi, smatraju je amaterskom oblasti ili odskočnom daskom za snimanje dugometražnih filmova. Kakve mogućnosti izričaja za autora i iskustva za gledatelja po tebi pruža kratka forma?

“Upravo zbog svog trajanja, kratki film i jest iznimno zahtjevan, jer u tih deset­-petnaest minuta gledatelju treba pružiti istu količinu senzacija kao u dugometražnom filmu, ali u jednoj kondenziranoj varijanti, kao esenciju. Manje dramskih mogućnosti, manje prostora za razvijanje priče i teme, manje je svega onoga što duže trajanje omogućuje dugometražnom filmu. Paradoksalno je da je u tom kratkom vremenu puno teže zadržati pažnju gledatelja.

“Domaći autori su uistinu jaki i počeli su se baviti nekim temama koje zazivaju našu podsvijest i subliminalne svjetove. Ne mislim u okultnom smislu, nego u iskrenom odražavanju nekih osobnih, introspektivnih momenata. Prešli smo fazu filmske objektivnosti i postali jako subjektivni. Vidim da je publici sve draže osjetiti izraziti autorsko-aktivistički involvement u filmu. Bitno je da se u svakom pokretu kamere osjeti što ja kao autor mislim o onome što snimam.

“Autori to sve više shvaćaju i koriste kao alat svojeg izražavanja. To zapravo našu scenu kratkog filma čini toliko moćnom i jakom i zato vjerujem da stvarno jesmo uspostavili svojevrstan brend hrvatskog kratkog filma, da se može definirati po stilu, elementima, značajkama te vrijednosnim i estetskim momentima.”