Poznati hrvatski redatelj, dokumentarist i filmski kritičar Petar Krelja (r. 1940. u makedonskom Štipu) otvorio nam je prekjučer vrata svojeg doma u Zapruđu. Uz redatelja, dočekala nas je i njegova supruga Vesna, ravnopravna suputnica na Petrovom višedesetljetnom životno-filmskom putu. S ovim prekrasnim i toplim ljudima razgovarali smo o filmu “Povratak”, dokumentarnom ostvarenju Petra Krelje iz 1975. godine koji se bavi sudbinom djevojčice Milke, emocionalno i psihički unakažene od strane svojeg rastrojenog oca.
Kako doznajemo u filmu, djevojčica ocu natrag nije mogla, dok je majka – koja je u međuvremenu pronašla novog muža – zbog loše ekonomske situacije i straha od nagle naravi bivšeg partnera, također ispala iz udomiteljske jednadžbe. Milka tako jedini izlaz pronalazi u konstantnim pokušajima bijega, koji će je u jednom trenutku gotovo odvesti izvan granica SFRJ-a…
Krelja je u svojoj filmskoj karijeri snimio preko dvije stotine filmova i TV-emisija, no u javnosti je ostao upamćen kao izuzetan dokumentarist s naglašenom žicom za socijalne teme i pojedince s margine društva, čiji su filmovi – poput “Recitala” (1972) i “Splendid isolationa” (1973) – znali završiti i u mraku jugo-cenzorskog bunkera.
Početna ideja je bila da glavni protagonist “Povratka” bude dječak. Kada se dogodio zaokret prema Milki i kako ste uopće došli na ideju za snimanje ovog filma?
“Bio sam uočio da kod glavnog zagrebačkog kolodvora postoji vrlo čudna konglomeracija različitih objekata. U prvom redu mislim na hotel Esplanadu i male barake – ekstremnom oprečnom kontrastu – koje su se nalazile u njegovoj blizini. Njih danas više nema. Tek nedavno su ih uklonili. U tim barakama nalazio se nekakav mali prihvatni centar, ali izrazito sirotinski i bijedan.
“Zaprepastila me činjenica kako socijalni radnici pristaju raditi u takvim uvjetima. Zatim sam uočio rešetke na prozorima… Ispostavilo se da tamo dolaze ljudi koji drugdje ne mogu pronaći smještaj; ljudi koji dolaze prespavati kad dođu u bolnicu itd. Vidio sam zatim i drugu baraku, također s rešetkama. Tamo su bila smještena djeca koja su bježala od svojih domova. Bili su to sve socijalni slučajevi – djeca iz raspadnutih, nasilnih i(li) gladnih obitelji. Ona su na neki način tražila bijeg iz tog pakla.”
A Milka?
“Milka je bila simpatično djetešce koje se od nas u početku skrivalo. Upravo me to njezino skrivanje privuklo da istražim njezinu priču. Bila je ljupka, simpatična i nježna, ali poprilično zatvorena. Mic po mic počeli smo je otvarati i dolaziti do određenih spoznaja. Djevojčicu su, naime, neizmjerno mnogo puta vraćali kući. Tamo su joj se – na relaciji Milka – njezin nasilni otac – događale grozne stvari.
“Odlučili smo napraviti film o njoj, na način da ćemo snimiti Milkin povratak vlastitim roditeljima. Sve je manje-više dobro funkcioniralo dok nismo sitgli do jednog sela blizu Zagreba i njezine majke, tada u novom braku s vrlo pristojnim čovjekom koji je, međutim, želio imati svoj mir. Razumljivo, jer im je Milkin neuračunljivi biološki otac konstantno prijetio ubojstvom. Kada smo došli do njenog oca, imali smo neke svoje adute, prije svega legendarnog organizatora Antu Deronju.
“Deronja je bio narodski čovjek koji govori tim, rekli bismo birtijaškim jezikom. On nam je omogućio ulazak u očevu kuću – mjesto maltretiranja Milke i njenog mlađeg brata – bez bojazni da će nas ovaj izrešetati na ulaznim vratima. Nakon Deronjinog ‘Domaćine, došli ti gosti!’, ovaj se smekšao i onda je krenuo razgovor. Isti je završio zastrašujuće jezivim govorima. Izvalio je sve iz sebe. Bio je to jedan čisti mrak…
“Naš snimatelj Ivica Rajković nije bio zakovan za kameru. U trenutku događanja neposrednog života ispred kamere, on je uvijek reagirao nepogrešivo. Nisam mu trebao govoriti u kojem bi je smjeru trebao okrenuti. U tim trenucima on je preuzeo dio mojeg posla, snimateljski prativši sve elemente. Učinio je najbolje što je mogao učiniti – osjetio je trenutak te ostavio kadar očevog govora u jednom neprekidnom kontinuitetu.”
Kako je jednom filmskom autoru i empatičnom ljudskom biću moguće zadržati prisebnost u takvim trenucima?
“Kad čovjek dođe do određene osobe koja ga je duboko dirnula i zapravo postala dio vlastite intime… S Milkom smo u početku razgovarali o svemu. Kad smo je na samom početku pitali želi li ići kod oca a da mi taj susret snimimo, ona nam je odgovorila: ‘Da, ali znate, moram vam nešto reći. Mi smo Srbi.’
“Znači, tom je djetetu, od deset ili jedanaest godina, već od ranog djetinjstva usađen nacionalni antagonizam. Milka je već kao mala bila zatrovana. Strašno je to. Mi smo zanijemili i ostali paralizirani.”
(Višnja Vukašinović) Film počinje Milkinim pokušajem bijega. Kada ste točno snimili tu scenu, nakon dogovora o snimanju? Radi li se o insceniranom dijelu filma?
“Ne radi se o zaticajnom dokumentarcu već je taj dio insceniran. Milka je bila u društvu čovjeka koji ju je stalno vraćao i dovodio natrag. Bili su uhodan par gdje je antagonizam postojao otprije. U atmosferi progonjene zvjerčice ona je zaboravila da je uopće snimamo. No, možemo reći da se radilo o rekonkstrukciji.”
(V.V.) Vi ste, dakle, pitali Milku želi li s vama otići do svojih roditelja?
“Da. Da pokušamo vidjeti možemo li pomoći posredovanjem. S nama je krenuo jedan istrošeni i socijalni radnik koji je mrzio tu cijelu situaciju u kojoj se zatekao.”
Ali većina scena u kojima se pojavljuju socijalni radnici djeluje uštogljeno, gotovo umjetno. Znači li to da ti razgovori ipak nisu bili inscenirani?
“Velika većina situacija u filmu bila je onakva kakve smo ih zatekli. No, u pravu ste – taj dio nije insceniran.”
(V.V.) Koliko dana ste snimali “Povratak”?
“Radilo se o šest ili sedam dana. Sama duljina snimanja nije toliko bitna. Mogli smo, naime, praktički dobiti dana koliko smo htjeli. Mi smo išli s preciznim planom i redoslijedom snimanja. Naravno, uvijek smo bili otvoreni za odustajanje od nekih elemenata ukoliko otkrijemo snažniji i izazovniji događaj na samom terenu.”
Što se kasnije dogodilo s Vašom glavnom protagonisticom?
“Milka živi u Makedoniji. Rekla je da se udala za plavog anđela, policajca. Posljednji put smo je vidjeli kad je imala dvadesetak godina. Nakon snimanja stavili su je u dom na Cres. Važno je možda reći kako je Milka prije ovog dokumentarca imala spektakularan pokušaj bijega s avionom, poput kakve holivudske priče. Imala je tada neku gastarbajtersku rodbinu u Njemačkoj. Kad je ona to čula, odjurila je na aerodrom.
“Tamo je bila jedna rusko-jugoslavenska delegacija, ali ona se nije obazirala na svečanost i crveni tepih već je poput male bubice brzo odjurila u avion i tamo se sakrila. Kasnije je na Cresu završila osmogodišnju školu i daktilografski tečaj. Tada više nije bježala jer joj je otac zbog ubojstva završio u zatvoru. S mamom nije imala kontakt. Da je Milka dospjela u obitelj razboritih ljudi ili kod svoje rodbine – ona bi uspjela.
“Bila je bistra djevojka koja nas je razumjela bez obzira na svoje godine. Međutim, nije imala dobru startnu poziciju. Kasnije ju je njen stric, general Borojević, povukao u Skopje. Čuli smo da se i udala. Jednog smo je dana ugostili i ponudili kolačima, baš kao i vas. Pojela je zalogaj-dva, ali odjedanput je nestala, poput katatoničara. Vidjelo se da je samo fizički prisutna…”
Vašu karijeru su obilježili filmovi socijalne tematike…
“Socijalno-kritički film je svjetski fenomen, naročito dominantan u 1960-ima. Takve filmove radili su Britanci i Francuzi, a naročito su popularni bili u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Bila je tu na djelu i, ponavljam, svojevrsna proturječnost.
“U ondašnja vremena moglo se napraviti više nego danas. Zabrane iz tog razdoblja bile su stimulativne. Želio si zezati vlast. Nisi htio biti poslušan. Umjesto zatvaranja u sebe, sve to davalo ti je više motiva za bavljenje takvom vrstom filma.”
U intervjuu Hrvatskom filmskom ljetopisu izjavili ste kako u slučaju “Povratka” nije u obzir dolazila teška, oklopljena 35-milimetarska kamera. Željeli ste, upravo zbog nepredviđenih situacija, biti što pokretljiviji.
“Kad smo počeli raditi prve filmove, sve smo snimali s teškom tonskom kamerom. Momci iz tog vremena bili su redom kršni ljudi, tako da s time nije bilo problema. Radilo se i o posebnom tonskom uređaju, pecaljki itd. Uglavnom, bilo je toga puno. Trebalo je imati izvanredno gipku i sposobnu ekipu, vičnu transformiranju i skrivanju – da ne bude uočljiva.
“Naša filmska ekipa sastojala se od najmanje sedam ljudi, no ponekad smo na snimanje dolazili s dva kombija. Ovaj današnji, moderni način snimanja, je sasvim druga priča. Čini mi se da je ta lakoća malo i naškodila filmskoj industriji. Danas svatko misli da može i zna snimati filmove. Tadašnji uređaji bili su autoritetni; poštivao si ih, za razliku od današnjih igračkica.”
S obzirom na masivnost kamera, kako ste uspijevali zadržati koliku-toliku nevidljivost? Vjerojatno nikome nije svejedno kad mu u dnevni boravak bane pola tuceta nepoznatih ljudi…
“Ona je uvijek sjedila iza kamere (pokazuje na suprugu), sa svojim strašnim i užasnim licem koje je plašilo ljude. Vesna je u prošlosti bila odlična novinarka u svojoj Koprivnici. Tamo je ispekla zanat, a kasnije je na našim snimanjima iz ljudi uspijevala izvlačiti najbolje stvari. To je baš sjajno funkcioniralo.”
Napomena: Kao važan kotačić u pripremi ovog intervjua poslužio je 48. broj Hrvatskog filmskog ljetopisa iz 2006. godine.
Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.
Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).