CV književnika i novinara Pere Kvesića vjerojatno ne bismo uspjeli ugurati unutar jedne kartice teksta. Ovaj rođeni Zagrepčanin već je sa sedamnaest godina postao stalni suradnik Plavog vjesnika, nešto kasnije s grupom mladih istomišljenika sudjelovao u osnivanju kultnog kluba Jabuka, da bi se nakon boravka u SAD-u prihvatio uređivanja omladinskog lista Polet.
U javnosti najpoznatiji kao autor kultne knjige “Uvod u Peru K.”, Kvesić je pod mentorstvom Dušana Vukotića osmislio i animirani serijal “Mali leteći medvjedi”, a od 2005. piše blog Čovjek-vadičep sreće ženu ribu.
Posljednjih nekoliko godina ovaj svestrani autor bije bitku sa zdravstvenim problemima, no to ga nije spriječilo da na ZagrebDoxu osvane s dokumentarcem “Dum spiro spero” (Factum, 2016.), njegovim redateljskim prvijencem kojeg smo proglasili, odmah pa u rebra – najboljim domaćim dokumentarnim filmom 12. ZagrebDoxa.
Gospodine Kvesić, evo Vas i u filmskoj umjetnosti…
“Film je oduvijek bio predmet mojeg interesa i ljubavi. Može se reći da sam često, svako malo s njim nešto pokušavao, koketirao… No, sve su te epizode završile, što se mene tiče, nesretno. Koliko god da se neke od njih danas smatrale uspjesima, ja sam uglavnom ostao nezadovoljan.
“Napokon su se slučile tehnološke, organizacijske, društvene i moje vlastite kreativne mogućnosti da napravim nešto u filmu što ću uvelike sam kontrolirati, pa će i eventualne dobre i loše strane ovisiti prvenstveno i najvećim dijelom samo o meni. To je bio izazov koji me privlačio.
“Ovaj dokumentarac se počeo sam slagati prije nego sam uočio da bi iz toga moglo nešto nastati. Kao bivši novinar, uvijek imam fotoaparat kod sebe. Možda sam tri puta u životu izašao u grad bez njega. Još 1970. kupio sam mali Rollei R-35 koji je mogao stati u džep.
“Kako današnji digitalci omogućuju i snimanje filmskih klipića, sve češće sam umjesto da snimim fotografiju snimio poneki kadar. Također, ista tehnika dozvoljava da se pri snimanju kadra izrekne i neka usputna misao… I tako se materijal bez ikakve primisli o ičemu daljem od pukog bilježenja, reklo bi se – sam od sebe gomilao.”
Jesu li na sam nastanak filma utjecali vanjski faktori, poput Vašeg zdravstvenog stanja?
“Ne. Imam problema sa zdravljem već godinama. To je nešto na što sam već navikao. Međutim, prije godinu i pol vidio sam mogućnost da iz cijelog snimljenog materijala izdvojim neke od filmića i grupiram ih. Čak ih nisam niti montirao, već samo stavio u isti kompjuterski direktorij, poredao – i uvidio da to ima smisla. Nije to bilo ništa više od privatne zabave kojom sam nastojao sam sebi nešto objasniti.
“Nenad Puhovski je bio ključan za transformaciju tog mog privatnog materijala u službeni film. Svratio je do mene u potrazi za fotografijama za svoj dokumentarac ‘Generacija 68’ – jer i ja sam taj! – znajući da imam zanimljivu arhivu starih fotografija.
“U razgovoru sam ga zamolio: ‘Daj, režiser, kad si već ovdje – pogledaj čime se ja zabavljam’. Vrlo brzo, možda ni desetak minuta nakon što je krenuo gledati, počeo je vikati da on kao producent hoće taj film. Teško žabu u vodu natjerati! – odmah sam pristao.
“Nakon mog pristanka Puhovski je, kao producent, krenuo sa zahtjevima. Kao prvo, tražio je da sve ponovo snimim kamerom koja daje tehnički kvalitetnije snimke od mojeg već pomalo zastarjelog i dobrano rasklimanog digitalnog fotoaparata.
“Ponavljanje većine scena nije predstavljalo ni najmanji problem pošto se radilo o uobičajenoj životnoj svakodnevici. Nažalost, neke scene nije bilo moguće rekreirati. Bile su to situacije koje nije bilo moguće ponovno odglumiti. Zbog toga smo u završnu verziju filma ipak prošvercali nekoliko scena iz tog originalnog, prvotnog materijala, što pažljivi gledatelj može ponegdje uočiti po razlici u tehničkoj kvaliteti slike.
“Uglavnom, Nenad Puhovski me natjerao da sve snimim ispočetka, što sam ja prošlog ljeta i napravio. Oduševila me kamera koja je mogla stati u džep, a snimala je vraški dobro. Htio sam da kompletan film bude kućni movie. Želio sam i da moja žena – koja to zna raditi – bude montažerka.
“Međutim, Puhovski je inzistirao na drugoj osobi jer je smatrao kako moja supruga ne bi bila dovoljno kritična. Odgovorio sam mu da se toga ne treba bojati – ne zna on dovoljno moju suprugu! – jer da bi ona bila kritičnija od bilo koga drugog. Na kraju mi nije žao što sam popustio producentu jer bi se sa ženom za vrijeme montiranja posvadio barem pedeset puta, iako bi ona film sjajno napravila.”
Kakav je Vaš odnos prema smrti?
“To je kratko pitanje koje zahtijeva iznimno dug odgovor. Ovaj film djelomično i govori o smrti, iako na samo pitanje možemo gledati na dva nivoa: kako se odnosim prema individualnoj smrti i kako se ona općenito tretira u našem društvu. Što se tiče individualne smrti, ne mogu se prestrašiti.
“To je možda moj problem. Nasuprot meni, imam prijatelja kojeg su suočili s gadnom dijagnozom, i koji je u dvije godine prošao četrnaest operacija. Ne znam bih li imao snage za tako nešto.
“Isto tako, poznajem niz ljudi koji su nakon posjeta doktoru od straha isti tren prekinuli s pušenjem i zauvijek prestali pušiti. K vragu, ja se ne znam prepasti na taj način! Naravno da mi je žao, život je predivna stvar. Pogotovo kad ga čovjek uživa, kako se ono kaže, punim plućima. Žao mi je što je moje vrijeme ipak ograničeno, uostalom kao i svačije.”
Jeste li razmišljali o generalnom činu samoubojstva?
“Naravno da jesam. Čak se može reći da sam o tome često razmišljao. Mislim da takve stvari ponajprije ovise o kontekstu – radi li se o herojskom činu kojim spašavaš svoj narod ili kukavičjem činu radi bijega od životnih problema.
“Samoubojstvo nikome ne bih savjetovao, iako treba razlikovati čovjeka u naponu snage i osobu koja iz medicinskih razloga zatraži eutanaziju. Eutanazija je mogućnost civiliziranog rješenja za trenutak kada se u životu ne očekuje ništa drugo osim patnje.”
Tko je – naravno, osim Vas – imao najviše upliva na ovu završnu verziju “Dum spiro spera”?
“Veselila me činjenica da sam imao sam potpunu kontrolu nad filmom; sve konačne odluke bile su moje. Međutim, Ana Šerić, montažerka koju su mi dodijelili, sjajna je i ugodna osoba koja zna svoj posao.
“Kako je svijet malen, ispostavilo se da je ona kćerka mojeg najboljeg prijatelja iz sedmog i osmog razreda osnovne škole kojeg odonda nisam vidio. Odmah smo kliknuli i uigrano radili od samog početka. Kad god sam bio u nekoj dvojbi, a toga je bilo često, oslonio sam se na njezin savjet. Utoliko mogu reći da je svemu dobrome u filmu i ona doprinijela, a svemu što je loše sam sam kriv.”
Koliko se razlikuje književni rad od ovog redateljsko-filmskog, možete li povući neke paralele?
“Naravno da ima paralela. De facto, ako isključiš nebitnu razliku koja proizlazi iz same prirode medija – dobiješ apsolutno isto. Sve se svodi na to da imaš nešto reći, da znaš što želiš i kako to izvesti…”
Lakše pišete ili snimate?
“Ne mogu reći. I jedno i drugo me baš veseli. Čini se da mi oboje ide od ruke. No i jedno i drugo se povremeno opire i treba uprijeti da se savlada, pa kadikad ono što ispadne nije ono što se početno željelo. No, ako je čovjek otvoren, kadikad otkrije i da je ono što je nehotice ispalo – čak bolje od onoga što se prvotno kanilo.”
“Spero” nije patetičan film, no teško se oteti dojmu o svojevrsnom oproštajnom pismu Pere Kvesića upućenom obitelji i ostatku svijeta. Radi li se, dakle, o oproštajnom pismu i jeste li u snimanje filma ušli sa sličnim primislima?
“Ma ne. Ipak računam da ću još neko vrijeme poživjeti. Dapače, kako intenzivno radim, nadam se da ću u malo vremena uspjeti napraviti mnogo. Nakon ovoga, što sliči oproštajnom pismu, nadam se kako ću stići napraviti još neke stvari. Već imam gomilu građe za drugi film i razrađen koncept trećega.”
Bojite li se zaborava, i s one profesionalne, ali i osobne strane?
“Ne.”
Koliko Vam je bilo stalo da Vaša obitelj pokaže palac gore nakon posljednje klape “Dum spiro spera”? Jesu li imali uvid u početne verzije filma i kako im se svidjela vaša nova filmska uloga?
“Svakako da je obitelj imala uvida u ono što sam radio. Najprije sam im išao na živce s tom kamerom, hodajući po kući od jutra do mraka. Vidjeli su neke radne verzije filma i bilo im je drago da se s nečime zabavljam, uz uvjet da njih što manje gnjavim. To je jedan od razloga zašto se u filmu članovi obitelji pojavljuju relativno malo.
“Naravno da mi je stalo da obitelj prihvati ovaj film. Oni su moj prvi krug gledatelja. Možeš gledati cijelu ovu stvar kao obiteljski spomenar u kojem sam zabilježio određene scene iz našeg života. Moj sin će ga moći pogledati za četrdeset godina kad ga uhvati nostalgija.”
Da možete vratiti vrijeme unatrag, što biste napravili drugačije? Ovdje prvenstveno ciljam na Vaše zdravstvene probleme…
“Kad bih se mogao vratiti unazad, definitivno ne bih pripalio prvu cigaretu. Bio je to, izvan svake sumnje, najgluplji i najštetniji potez koji sam napravio u životu.”
Kao što film pokazuje – od pušenja još uvijek niste odustali. Dobro, barem ste pokazali zavidnu dosljednost (smijeh)…
“Nije to dosljednost, više se radi o slabosti karaktera.”
Kakvu poruku biste u konačnici željeli iskomunicirati s Vašim premijernim dokumentarcem?
“Ne bih htio nametati nikakav zaključak, dovoljno mi je pokrenuti razgovor. Volio bih da ljudi na drugi način počnu razmišljati o jako značajnoj i prisutnoj temi. Ona se najčešće gura pod tepih i doživljava na iskrivljen i štetan, nezdrav način.
“Mislim da bi bilo zdravo i svima olakšavajuće da se cijeli taj kompleks problematike umiranja i smrti počne sagledavati manje dramatično, bez mistifikacija i pretjerivanja, ali i bez previđanja značajnih trenutaka… Razumijevanje i prihvaćanje smrti uvelike može poboljšati kvalitetu i smislenost života.”