Oko tri godine zidao je Arsen Oremović svoj treći dokumentarni film u karijeri, nakon zapaženih “U braku sa švicarcem” (2013) i “Sudara u dvorcu” (2014). Tri za “Treće” (Interfilm, 2016.). Toliko je naime proteklo vremena od prijavljivanja na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra do nedavne svjetske premijere na 12. ZagrebDoxu.
Oremović je snimio zanimljiv i upečatljiv dokumentarac – kako sam kaže, u svjesnoj mozaičkoj strukturi i svjesnim digresijama – o devastiranom HR-sportskom trenutku kroz oligarhijsko-monopolističke naočale jedne autokratske nogo-ideje, odnarođene reprezentacije i klijentelizma koji prijeti gušenjem cjelokupnog domaćeg sporta, ne samo nogometa.
Da je bilo lako – nije, jer od početne ideje investigativnog doksa morao je ubrzo odustati. U začahurene nogometne strukture ne ulazi se tako lako, a i događaji oko Dinama, Hajduka i HNS-a počeli su se izmjenjivati sumanutom brzinom.
Stoga je Oremović, između ostalog, odlučio prezentirati nuspojave domaće sportske baruštine na najnezaštićeniji sloj građanstva – rekreativce te pojedince iz zaboravljenih sportova poput gimnastike.
Snimio si film o tamnoj strani hrvatskog sporta. U prijašnjim intervjuima napominjao si kako sport, pa i nogomet, nisi pratio odveć religiozno. Kako si onda uskočio u ovu temu?
“Primijetio sam da se godinama kroz pitanje sporta možda ponajbolje ogledaju naši izvitopereni i nakaradni kriteriji funkcioniranja društva. Postoji epizoda koja mi se baš usjekla u sjećanje. Kad su se Vatreni 1998. vratili iz Francuske, slavili su u diskoteci Igora Štimca na Bolu.
“Mislim da su novine pisale, ili je to bilo negdje na TV-u, kako se tamo poslužuju prstaci. Štimac je tada rekao: ‘Valjda se to može tolerirati Vatrenima‘. Od tih prstaca mi smo danas stigli tu gdje jesmo.
“Pod takvom izlikom danas se tolerira da jedan Dinamo, visokoprofitabilna organizacija kroz koju prolazi dvjesto ili petsto milijuna kuna, posluje kao udruga građana. Sve pod jednakim uvjetima kao da ti i ja, recimo, osnujemo udrugu za ljubitelje kanarinaca. To je stvarno nakaradno.”
Stanje u Dinamu kao jedan od glavnih okidača za početak rada na “Trećima”?
“Dinamo, znači praćenje te pompe od ’98… Ja nisam potpao pod to ludilo. Meni je to bilo OK, ali sam si postavio pitanje ‘zašto?’. Zašto svakoj naciji kao što je naša trebaju takvi mitovi? Zašto se ne može graditi na uspješnom gospodarstvu, kulturi, intelektu?”
Sjećam se jednog teksta Jurice Pavičića – inače jednog od tvojih sugovornika u filmu – u Jutarnjem u kojem je, između ostalog, pobio općeprihvaćenu tezu o Hrvatskoj kao sportskoj naciji / velesili.
“Mi nismo sportska nacija. Nama se doista jesu dogodili neki uspjesi, ali što zapravo znači ta sintagma? Ne možemo govoriti o sportskoj naciji u kojoj postoji četiri-pet prvaka ili trećih na svijetu, a u svemu ostalome ne postoji sportska infrastruktura. Sportska nacija je nešto gdje svi rekreativci i navijači od toga imaju korist i zadovoljstvo.
“Ne živim u drugim zemljama pa ne znam. Možda mi taj postotak prvaka i ostalih medalja imamo poput drugih zemalja, samo toga nismo svjesni jer znamo samo za svoje. Možda doista imamo nešto više, ne znam, ali vidim da od toga neku korist nema baš puno ljudi.
“Jedna stvar je bila ta epizoda s prstacima, a druga kad je Vlatko Marković krajnje ozbiljan u emisiji Ace Stankovića govorio kako treba graditi stadione. Zašto? Zato jer su htjeli javnim novcem napraviti infrastrukturu i sebi raditi zabavne parkove, poslove, zanimaciju i trpati novac u džepove.
“Uvjeravao je ljude kako umjesto bolnica trebaju stadione. To nije bila zezancija. On je doista rekao da treba graditi stadione jer će uz njih ljudi biti zdraviji i manje odlaziti u bolnice.”
Nije mi jasno pojavljivanje Zlatka Viteza u tvojem dokumentarcu. Vitez je kao predsjednik skupštine NK Croatia bio predstavnik onog protiv čega “Treći” opravdano dižu glas – klijentelizma, elitizma i bahate centralizacije. Da ne spominjem njegove posljednje istupe prema Vitomiri Lončar itd.
“Poznate su mi te informacije. Razmišljao sam kako bi bilo najbolje prikazati cijelu situaciju oko povezivanja nacionalnog i klupskog identiteta. To de facto traje od osnivanja prvih nogometnih klubova na ovim prostorima… I tada sam saznao za nastajanje predstave ‘U plavom podrumu’.
“Dakle, g. Vitez je ravnatelj glumačke družine Histrioni. Njegova predstava bila mi je zanimljiva zbog prikazivanja luka povijesti, nogometa kao nečeg višeg od same igre. S druge strane to mi je predstavljalo odličnu metaforu. Smatram da je sve što se kod nas događa – jedna velika predstava, napuhani balon režiranih mitova.
“Što se tiče Zlatka Viteza, nisam radio film o genezi svih anomalija vezanih za sport. Mene je zanimalo što se događa s kolektivnim hypeom. Stvari oko Croatije i razdoblje od 1991. do 1998. godine, do povratka imena Dinamo, predstavljaju film za sebe.
“Napravio sam dovoljno digresija da bih još otvarao taj dio povijesti. U ovoj konkretnoj priči on nije bio važan, ali je meni bio značajan zbog osnovne teze o Dinamu kao nečemu većem od samog nogometnog kluba.
“Vitez otvoreno govori da je po Tuđmanu Dinamo bio Hrvatska i svaki njegov uspjeh predstavljao je uspjeh hrvatskih ljudi; dakle, bez ikakva se uvijanja govori da je jedan nogometni klub pretvoren u jedan od vodećih simbola državotvornosti kakvi nam u tim trenucima doista jesu trebali, ali možda se moglo izabrati i neke produktivnije.”
Zar nije bilo sretnijih rješenja od Viteza koji bi mogli ispričati priču o hrvatskom Dinamu? Stječe se dojam o know it all vitezu koji nama, običnim smrtnicima, objašnjava povijest poput moralne vertikale…
“Ne pojavljuje se kao moralna vertikala. Vitez samo objašnjava i po meni ništa ne skriva; ne radi se o rehabilitaciji. Objašnjava razloge mijenjanja imena kluba zbog komunističkih konotacija koje je ime Dinamo nosilo sa sobom.
“Po meni, to je pitanje otvorenog izlaganja, ne opravdavanja. Priznaje da je nogomet Tuđmanu predstavljao političko sredstvo te objašnjava iz kojih razloga. Svjestan sam nasilnih promjena i inzistiranja na HAŠK-u, Građanskom ili Croatiji. Svega je tu bilo protiv socijalne logike i logike vatrenih navijača, ali ponavljam, radi se o temi za neki drugi film, neprikladnoj za nacionalnu razinu koju ‘Treći’ pokriva.”
Zašto u “Trećima” nema druge strane? Jesi li svjesno izabrao nepozivanje Šukera, Mamića i ostatka društva?
“Isprva je nisam mogao dobiti. Šuker je preko svog glasnogovornika odbio sudjelovati u filmu, a onda je više nisam ni htio. Naš uče, s potpunim pravom, da dokumentarni film nije novinarstvo i kao takav ne treba biti nešto objektivno ili objektivno.
“Da, prikazao sam jednu stranu priče. No, ta strana nije samo moja. Ne radi se o sukobu nas trojice protiv cijelog svijeta. Radi se o pedesetak tisuća ljudi na splitskoj rivi, ne znam koliko tisuća navijača Dinama, nepregledne mase rekreativaca i ljudi sa Svetica…
“Dakle, ne radi se o malom broju, baš kao i u slučaju mojeg filma ‘U braku sa švicarcem’. To je istina i viđenje nezanemarivog broja nezanemarive vrste ljudi.”
Kad si odlučio da želiš snimiti baš ovakav film – da umjesto klasične naracije, glavni komentar dolazi od sirovosti događaja na terenu?
“Registrirao sam način razvoja događaja… Niti jedna stvar u filmu nije režirana! Pitaju me za onu scenu seksa ili invalida koji se u dresu reprezentacije vozi nizbrdo. To mi je bila sjajna metafora. Sve je prikazano kako se dogodilo i bez ikakvog komentiranja.
“Snimali smo prazni Poljud za vrijeme utakmice Hrvatska – Italija. I tako, utakmica je trajala, ljudi su naravno bili po kafićima… Pokušao sam prikazati taj kontrast praznog stadiona i navijača koji navijaju izvan njega.
“Kako sam gledao monitor, primijetio sam da mi je nešto prošlo u donjem dijelu kadra. Pogledam malo bolje – kad ono invalid u hrvatskom dresu koji je tu slučajno prolazio.
“Rekao sam snimatelju da ga prati, što se kasnije ispostavilo kao savršena metafora – jadan čovjek, krši prometna pravila, ne prelazi ni preko zebre već se samo spušta niz cestu…
“Druga scena koja se na to nadovezuje, jest ona u kojoj kazališna skupina pokušava pjevati ‘Još Hrvatska ni propala’, ali im baš i ne ide. Sve se to lagano raspada. I to smo mi – to je Hrvatska.”
Tvoje rješenje raspale situacije? ‘Ajmo sve ispočetka?
“Po ovome što ja vidim, to je doista kretanje ispočetka. Možda je vrijeme da se podvuče crta; da se vidi tko je profesionalac a tko amater. Profesionalni klubovi neka budu profesionalni, ali idemo ulagati u one koji to nisu. Profesionalcima ćemo naplaćivati porez, pa tko opstane – opstane.
“Zašto bi ti i ja živjeli u kapitalizmu, a neki ne? Zašto bi za tebe i mene vrijedili tržišni odnosi a za neke druge ne bi?”
Dobro, ali onda opet dolazimo do stvaranja začaranog kruga – manje novca, slabija sportska kvaliteta, pad interesa, i opet smo na početku. Kraja, propadanja?
“I što onda? Reci mi jednu štetu ukoliko se to dogodi.”
Misliš da nogomet – o njemu konkretno govorimo – neće propasti, čak i ukoliko se obistine najcrnje prognoze?
“Ne, sigurno neće propasti. Svi smo igrali nogomet, kako je Pavičić rekao. Igrali smo ga na običnim kvrgavim terenima, a nismo morali plaćati 150 kuna kao oni klinci iz filma. Recimo da u Hrvatskoj umre nogomet – kako bi to promijenilo živote za 90 posto hrvatskih građana?
“Propalo je tisuće tvornica, stotine tisuća ljudi je ostalo bez posla… Nije li to gore od potencijalnog propadanja nekoliko profesionalnih nogometnih klubova koji ionako zgrću većinu novca iz javnih izvora?”
Zar treba doći do toliko bolne katarze?
“Ne, ali zaoštravam stvar u ovom razgovoru do kraja. Zašto bi nogomet bio nešto veće od, konkretno – filma? Hrvatska ima filmove koji su u posljednjih godinu osvojili nagrade na tri najveća svjetska festivala: Cannesu, Veneciji i Berlinu.
“To su tri svjetske olimpijade. Prijete se ukidanjem HAVC-a, a audiovizualna industrija državu košta 40 milijuna kuna. Unatoč tome, imamo takve rezultate, da ne govorim kako je AV industrija važna za održavanje određenih profesija, kulturni identitet itd. Mi snimamo filmove koje će ljudi gledati za tristo godina.
“Ne kažem da nešto treba ukidati, ali treba postaviti određene kriterije. Stvarno nije logično da nogometni klubovi posluju kao udruge građana a kroz njih prolaze ogromni novci.”
Mogu li “Treći” pokrenuti lavinu promjena u našoj sportskoj močvari?
“Moj zadnji film o švicarcima potaknuo je raspravu u Saboru, nakon čega je došlo do određenih promjena. Zahvalan sam ukoliko je moja kap doprinijela u tom oceanu. Što se tiče ‘Trećih’, ne mislim kako će se nešto promijeniti.
“Volio bih osvijestiti ljude da ne budu ovce; kada im Konzum i pivski proizvođači govore da je prije prvenstva super biti budala, mrziti punicu i svoju ženu smatrati kozom, a da je najjače pripadanje pivskom bratstvu koje navija za nogometnu reprezentaciju.
“Naravno, i ja pijem pivo, ali volio bih da ljudi gledajući ovaj film shvate da ih se dobrim dijelom manipulira za političke i interesno-profiterske ciljeve sportskih lobija. Ne bih mijenjao ljudski mentalitet, već samo osvještavao situaciju u kojoj se nalazimo.
“I ukazao na potrebu neke druge hijerarhije kriterija i društvenih potreba. Što se tiče drugih zemalja, mislim da film kao druga strana medalje može imati određenu vrijednost u sredinama u kojima su nogometaši ostavili trag ili gdje se još pamte neki naši uspjesi kojima, kao takvima, i sam spuštam kapu. Ali…”
Hrvatske filmove snimljene od 1941 do 2023 nije pogledalo ljudi koliko je pogledalo utakmice Hrvatske tijekom jedne godine kvalifikacija i to uživo, znači ne tijekom velikog natjecanja. Moram biti objektivan i priznati opće poznatu činjenicu o kultnom statusu hrvatske kinematografije koja bez obzira na nedostatak sredstava osim državnih, mučeničko žrtvovanje za umjetnost nemajući ni maštanja o možebitnom vraćanju uloženih sredstava putem gledanosti filma opravdano zaslužuje kultni status bez konkurencije jedinstvenim i neograničenim intenzitetom dosade, radnjama kojima se sovjetske drame iz 70ih i 80ih ne mogu niti približiti besmislenošću i garantiranim krajem filma bez velike većine gledatelja koji su bili u kinu početkom projekcije.