Njemica Annegret Richter selektorica je animiranog programa Međunarodnog festivala dokumentarnog i animiranog filma DOK Leipzig, ali i jedna od najvećih svjetskih stručnjakinja za animiranu dokumentaristiku – sve popularnijeg dokumentarističkog žanra koji na zanimljiv način u jednu funkcionirajuću cjelinu spaja dokumentarno i animirano.
Široj filmskoj publici svijet animiranih dokumentaraca obasjao je, vjerojatno se sjećate, sada već istinski klasik “Waltz with Bashir” / “Valcer s Bashirom” (2008) izraelskog redatelja Arija Folmana.
Richter je u prošlosti bila na čelu Međunarodnog festivala kratkometražnog filma – Filmfesta Dresden te radila na Institutu komunikacijskih i medijskih studija na Sveučilištu Leipzig. Uz spomenute poslove, bila je aktivna i u lokalnim lajpciškim medijima – filmske teme obrađivala je u svojoj radio emisiji, a kritičarsko je pero oštrila u tamošnjem novinskom magazinu.
Razgovor sa simpatičnom Njemicom obavili smo početkom prosinca prošle godine, u sklopu radionice Anidox Adriatic, na kojoj je održala predavanje o hibridnim filmskim normama i povijesti sudjelovanja animirano-dokumentarnih filmova na DOK Leipzigu.
Annegret, možete li nam ukratko približiti vaš background u filmskoj, konkretnije industriji animiranog dokumentarnog filma?
“Počela sam raditi za DOK Leipzigu još dok sam bila studentica. Nakon toga sam postala fakultetska asistentica na odjelu medija, a predavala sam studij dokumentaristike i animacije (Sveučilište u Leipzigu, op. ur.). Animirani dokumentarci me zanimaju još od ranih dvijetisućitih, kada sam na raznim konferencijama o njima doznavala zanimljive informacije.
“Tada sam shvatila da o takvim filmovima nitko ranije nije ozbiljnije razmišljao. Meni je ta tema postajala sve zanimljivija pa sam počela pisati doktorat o animiranim dokumentarnim filmovima. Pišem disertaciju, ali još ju nisam dovršila (smijeh).”
Stvarno?
“Da, radim na njoj posljednjih deset godina. No, istraživanje mi je pomoglo u smislu usredotočavanja na temu, upoznavanja ljudi uključenih u animiranu dokumentaristiku, traženju korijena samog žanra i otkrivanja stvari potrebnih za izradu filmova.
“Veliku mi je pomoć predstavljao DOK Leipzig koji je već imao sekciju rezerviranu za animirane dokumentarce, Animadok, jedinstven naziv svojstven isključivo Leipzigu.
Ne možemo zaobići svjetski animirano-dokumentarni megahit “Valcer s Bashirom” Arija Folmana. Koliko je taj film utjecao na razmišljanje kritike i javnosti o animiranim dokumentarcima?
“Ovisi što smatrate dugometražnom formom, jer je i prije ‘Bashira’ bilo animiranih dokumentaraca iznad šezdeset minuta. Recimo, ‘Drawn from Memory’ Paula Fierlingera… Ali da je utjecao – definitivno jest. ‘Valcer s Bashirom’ je predstavljao prvi doticaj javnosti s pojmom animiranog dokumentarnog filma.
“Kako su ga otkrili i kritika i novinari, ljudi su počeli govoriti: ‘Ovako nešto još nismo vidjeli.’ Možda su i mogli vidjeti na nekom festivalu u kratkometražnoj formi, ali nikad s fokusom kako se radi o nečem posebnom – animiranom dokumentarnom filmu.
“Kad je taj izraz ušao u normalni govor, tada su ljudi takve filmove počeli nazivati animiranim dokumentarcima. Filmaši su također počeli spominjati kako rade animirani dokumentarni film. Prije su govorili nešto u stilu: ‘Snimam eksperimentalni (dokumentarni) film; izrađujem animirani film s ponešto dokumentarnih segmenata.’”
Sjećam se da sam negdje čitao kako je “Valcer s Bashirom” imao ogromne probleme kod zatvaranja svoje financijske konstrukcije. Često su im potencijali sufinancijeri podrugljivo odmahivali glavom kada su čuli da se radi o animiranom dokumentarnom djelu.
“Iz mojeg kuta, radilo se i o svojevrsnoj zamci. Ljudi su mislili kako je lako napraviti animirani dokumentarac. I što se desilo – veliki broj studenata je svoje intervjue pretočio u animaciju. Znači, nemaš ideju, zamoliš nekoga da ti ispriča vlastitu priču, i tek onda od toga napraviš svoju…
“Mnogo je loših animiranih dokumentaraca nastalo nakon ‘Valcera s Bashirom’. Pogotovo se to odnosi na filmske škole. Sada je došlo vrijeme kada ljudi shvaćaju ulogu animacije i kako ona može odigrati drugačiju, bolju ulogu u animiranim dokumentarcima. Animacija može poboljšati sam dokumentarac i donijeti spoznaju kako je takav film bolji s animacijom nego bez nje.”
“Otto Adler je poprilično poznat u svijetu animacije. Trenutno predaje na švicarskom sveučilištu HSLU (Lucerne University of Applied Sciences and Arts), ali od ranih devedesetih do ranih dvijetisućitih obavljao je funkciju animacijskog programatora na DOK Leipzigu.
“1996. godine shvatio je kako je sazrijelo vrijeme za pronalaženje filmova koji će povezati dokumentarnu i animiranu sekciju samog festivala. Postojali su tada filmovi koji nisu pripadali niti jednoj festivalskoj kategoriji. Dokumentaristi su govorili: ‘Ovo nisu dokumentarni filmovi’, dok su ljudi iz animiranog svijeta također napominjali: ‘Ovo je animacija, ali također postoje i drugi elementi koji nadilaze samu animaciju.’
DOK Leipzig, po mnogočemu pionirsko mjesto za animirani dokumentarizam?
“Što se tiče samog uvrštavanja u program – da. Od 1997. godine do danas Animadok je ključni dio animiranog programa DOK Leipziga. Svake godine s ciljanom namjerom u program biramo animirane dokumentarce. Prije toga ih istražujemo, iz službenih prijava biramo filmove koji odgovaraju našem programu…
“Također tražimo od redatelja da prijave svoje dokumentarce za koje mislimo da bi se uklapali u sam festival. Generalno tražimo recentne filmove koji odgovaraju pojmu animiranog dokumentarnog filma, iako i ovdje postoje različiti stilovi – od art pristupa do animiranih talking headsa itd.”
Kako biste ukratko opisali formu animiranog dokumentarca? Postoji li neko jednostavno, univerzalno i lako pamtljivo objašnjenje ovog žanra?
“Za nas na DOK Leipzigu ne postoji specifična definicija. Ona je dosta široka. Na stvari gledamo iz dvije perspektive, dokumentarne i animirane.
“Obično smo mi s naše animirane strane mnogo otvoreniji oko značenja samog izraza – animirani dokumentarni film – od one druge, dokumentarističke. To je još uvijek aktualna rasprava na našim selekcijskim odborima.”
Bojite li se devalvacije istine u animiranim dokumentarnim filma? Konkretnije, hoće li sama sadržajna poanta ustuknuti ili postati manje bitna od animiranog omota u kojem ona dolazi upakirana?
“Zapravo, to je pitanje koje postavljaju dokumentaristi. Da, radi se o istini. Za mene su animirani dokumentarci – kreativni dokumentarci. Radi se o različitim tehnikama u potrazi za istinom. Dokumentarni filmovi nikada nisu u potpunosti istiniti.
“Uvijek se radi o određenoj vrsti istine koju redatelj želi pokazati. Isto vrijedi i za animirane dokumentarce. Mislim da animacija u dokumentarnim filmovima može pomoći prikazati stvari koje inače ne bi mogla.”
Govorimo, dakle, o filmsko-umjetničkom oruđu…
“Radi se o oruđu. Animacija je tehnika, ali vrlo korisna tehnika koja omogućuje vizualizaciju stvari potrebnih za vašu priču. Ona pomaže ispričati stvari koje ne možete ispričati niti na jedan drugi način. Najprije se uvijek morate zapitati zašto vam je animacija zapravo potrebna.
“Ukoliko za nju ne postoji opravdana svrha, i možete snimiti dokumentarac s talking headsima, onda nema potreba za animacijom. Dokumentarac možete završiti s mnogo manje financijskih sredstava, jednostavno snimivši željenu osobu. Međutim, ako se radi o zaštiti identiteta zbog ilegalnih radnji ili bilo kakve druge opasnosti…”
Što u sebi mora sadržavati kvalitetan animirani dokumentarac?
“Ne radi se samo o talking headsima. Bitna je kreativna perspektiva, stajalište, storytelling… Važna je jasna svrha animacije, kao i njena kreativna uporaba. Ponekad je zanimljiva i animacijska tehnika, o čemu redatelji također moraju odlučivati.
“Postoje filmovi koji namjerno koriste ugljen na papiru ili lutke kako bi objasnili određene dijelove filma. Takva uporaba tehničkih aspekata jako je važna, kao i sam podtekst. Sličnu paralelu možemo potegnuti s dokumentarnim filmovima kada redatelj odlučit snimati u crno-bijeloj tehnici. Razne tehnike imaju svoj ekonomični rezon, ali i onaj estetski.”
Uz samu priču, dakle, bitna je i ona tehnička strana medalje?
“Da. Film ne mora biti savršen, ali mora odgovarati priči i cjelini u globalu. Dokumentaristi često usred produkcije odluče ubaciti animaciju jer nisu u mogućnosti snimiti određeni dio priče. To mi se ne sviđa. U tom je trenutku, prema mojem mišljenju, već prekasno za animaciju koju morate unaprijed planirati.
“Naša misija je financijski zahtjevna, traži mnogo vremena i ukoliko želite cjelovit film, morate zajednički planirati i razvijati projekt. Ne možete jednostavno poslati dijelove produkcije na outsource, što se često događa. Mislim da su ljudi naučili iz prijašnjih grešaka i kako takve stvari nisu dobro funkcionirale u filmovima.”
U kojem će smjeru, po vama, animirani dokumentarci evoluirati u sljedećih nekoliko godina?
“Budućnost animiranih dokumentaraca je iznimno svijetla. Zašto to govorim? Zato jer autori mogu ići u dva smjera – animiranom i dokumentarnom. Moći će svoje projekte prijavljivati na različite natječaje, a često su animacijski fondovi izdašniji od onih dokumentarnih.
“Uskoče li televizija i razni distributeri u taj vlak, otvorit će se i dodatne mogućnosti… Mislim da do danas nisu shvatili potencijal animiranih dokumentaraca. Tek je nekoliko televizijskih stanica otkupilo takve filmove.”
Još uvijek takve filmove gledaju isključivo iz kuta animiranih ostvarenja?
“Upravo tako – animiranih filmova. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali u Njemačkoj animirani filmovi imaju problem ulaska u televizijski program. Ne postoje slotovi za animirane filmove, pogotovo one u dugometražnoj formi. Možda vam prođe neki kratkometražni film, ali samo ukoliko poznajete urednika na nekoj od TV-postaja.”
Nalazimo se očito tek na početku cijele animirano-dokumentarne priče…
“Nalazimo se na početku. Pred nama je još razdoblje u kojem moramo ljude educirati o formi animiranog dokumentarnog filma.”
Dobro, ali baš zbog takvih stvari možemo ovo razdoblje proglasiti uzbudljivim, pa i revolucionarnim. Ima i to svojih prednosti, zar ne?
“Da, zato jer mislim da na ovakav način možemo ispričati priče koje inače ne bismo mogli.”
Biste li s našim čitateljima mogli podijeliti vaš omiljeni animirani dokumentarac?
“Sviđa mi se, recimo, ‘Irish Folk Furniture’ Tonyja Donoghueja, film s etnološkom pozadinom i rađen u pixilation (piksilacija, op. ur.) tehnici. U njemu se namještaj iz Irske kreće kroz seoske predjele, a ljudi onda taj isti namještaj opisuju u detalje…
“Zanimljivo je jer imate govorne dionice bez talking headsa, s namještajem u ulozi objekta i glavnog fokusa samog filma. S razlogom to funkcionira u ovom filmu koji je osvojio Nagradu za najbolji animirani film na Sundance Film Festivalu.”
Sviđa mi se vaš entuzijazam, lijepo je vidjeti ljude koji sa strašću i znanjem obavljaju svoj posao.
“Ako možeš napraviti dobar dokumentarni film, možeš i onaj animirano-dokumentarni. Potrebno je razlučiti razlike između dokumentarnog i animiranog, jer su to dva različita jezika koja najprije moraš naučiti govoriti. Neki ljudi su vrlo dobri u tome, dok drugi tek moraju naučiti novi jezik.
“Na DOK Leipzigu pokušavamo spojiti dokumentarni i animirani svijet; pronaći zajedničku platformu ili nivo. Ne želimo da u animiranim dokumentarnim filmovima animacija predstavlja samo sporedni djelić jednadžbe. Želimo da i ona bude važan dio priče.”