Dom Ingmara Bergmana na izoliranom otoku Faro šačica je zaluđenih idolopoklonika pretvorila u Meku i Medinu Sedme umjetnosti. Među pripadnicima ovog nemalog kulta neka ćemo imena odmah prepoznati – Lars von Trier, Michael Haneke, Ang Lee, Woody Allen, Zhang Yimou, Claire Denis, Martin Scorsese…
Idoli suvremenog filma na hodočašće su osuđeni jer je njihov bog mrtav dobrih šest godina – Bergman nas je napustio na isti dan kada i Michelangelo Antonioni, 30. srpnja 2007. No, dok Michelangelov posmrtni kult među suvremenim filmskim veličinama, ukoliko takav postoji, funkcionira kao tajna za posvećene, onaj Bergmanov je dovoljno priznat, poznat i velik da prihvati šaroliko društvo filmskih fanatika svaki od kojih će se rado pohvaliti svojim članstvom.
O velikom redatelju danas svi imaju i žele nešto pametno kazati, a svoje obožavanje spremno će pokazati. Ovu su činjenicu vješto iskoristili švedski autori Jane Magnusson i Hynek Pallas snimivši dokumentarac “Nepozvani kod Bergmana” / “Trespasssing Bergman” (2013) koji je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjoj (2013., op.ur.), sedamdesetoj Mostri gdje je bio prikazan u popratnom programu Venezia Classics.
Prošlo je više od trideset godina otkad je Šveđanin osobno šetao glamuroznim Lidom, no njegov duh i dalje posjećuje ovu, kao i ostale najveće filmske smotre opsjedajući snove njihovih najslavnijih aktera. Tako ćemo u “Nepozvanima kod Bergmana” iz prve ruke otkriti da neki od njih zbog Bergmana imaju napade anksioznost (Claire Denis), neki ostaju bez teksta (Zhang Yimou), neki se ponašaju poput djeteta koje je upravo dobilo lizalicu (Ang Lee), neki tračaju poput školarke (Woody Alen), neki zapadaju u nekontrolirane navale smijeha (Martin Scorsese), a neki pak rone krokodilske suze (Lars von Trier).
Švedski je dokumentarac krajnje neinspirativan kad je riječ o samom Bergmanu te je dio prezentiranja njegova lika i djela odrađen krajnje površno i posvema školski. Gledamo predvidljivo odabrane inserte iz njegovih filmova te nam se onda još i slovima ispišu podaci o nekom važnom događaju iz redateljeve karijere.
Sve je to izvedeno generički, a autori se nisu potrudili niti toliko da se zaustave na nekim zanimljivijim momentima Bergmanove biografije poput samovoljnog izgona iz domovine nakon skandala s utajom poreza i navodnim živčanim slomom koji je uslijedio. Njegova je pak bogata kazališna karijera tek spomenuta, što je šteta i propust s obzirom da je redatelj kazalište držao svojom vjernom ženom, a film strastvenom ljubavnicom.
U svojoj je autobiografiji uznemirujuće progovorio o najintimnijim strahovima, no u ovom filmu takvi su potencijalno zanimljivi motivi tek ovlaš dotaknuti pa tako u jednom trenutku vidimo veliku ploču na kojoj je cijeli život nasumično zapisivao svoje snove.
Tamo zatečene mračne misli izbodene paranojom u ovom su dokumentarcu dobile jednak tretman kao i izgled redateljeva radnog stola ili pak veličina njegova kreveta – to su tek detalji na kojima se kamera dvoje autora zaustavila, ali ih nije pokušala interpretirati ili kontekstualizirati. Kuća koju je na Farou Bergman sam sebi izgradio, nakon njegove je smrti sačuvana u istom stanju, te sada i sami možemo zaviriti u prostor njegove intime. Intime koja i dalje ostaje skrivena.
I sam je Bergman imao idole kojima se klanjao. U mladosti je to bio August Strindberg u čijoj je rodnoj kući čak jedno vrijeme živio, a kasnije Andrej Tarkovski koji mu je bio omiljeni redatelj i kojem se ne samo divio, nego mu i otvoreno zavidio.
No, zato dobivamo male bljeskove uvida u osobnosti velikih redatelja koji svjedočeći o Bergmanu zapravo posredno svjedoče o samima sebi. Autori su, naime, na Faro pozvali suvremene filmaše te snimali njihov boravak u domu svojeg idola kao i klasične intervjue u kojima pričaju o velikom Šveđaninu.
Iz ponuđenih se materijala nameću zanimljivi zaključci o mehanizmima njihovog samo-predstavljanja. Tako se vrlo brzo razotkriva kakav je pozer Wes Anderson koji će rado pozirati na balkonu svog pariškog studija i pritom neprestano popravljati svoj premali, a savršeno skrojeni samteni sako; ili kakav je fini uglađeni intelektualac Michael Haneke.
On se u Bergmanovom domu isprva ponaša poput omamljena dječaka koji pokušava biti fin i suzdržan iako je posvema jasno da samo što ne počne vrištati od sreće što konačno može dotaknuti Bergmanovu fotelju i frižider. Međutim, problem nastaje kada naš Michael na kraju dođe do video knjižnice i na polici pronađe svoju “Pijanisticu” (2001) ocijenjenu od strane njegova idola sa, gle čuda, samo četiri zvjezdice. Hanekeovo se do tada gospodski odmjerene geste odjednom napune teško savladivom nervozom i nečim što bez pretjerivanja možemo nazvati očajanjem.
Pitanje zašto četiri, a ne pet zvjezdica, ispisano je preko cijelog njegovog ne više tako odmjerenog lica. Supruga ga pak pokušava nagovoriti da ga fotografira s kazetom te mu sugerira da se nasmije, no sve što uspijeva dobiti jest kiseli osmijeh duboko povrijeđenog djeteta.
Lars von Trier je pak od samog početka filma na sebi svojstven način izrazito oštar na jeziku te sklon provokaciji pa će Bergmana nazvati duboko frustriranim tipom bespomoćno opsjednutim svojim spolnim organom. Priča li to možda Lars o samome sebi? Vjerojatno, jer će se do kraja filma ohrabriti i konačno priznati kako je Bergmanu još od rane mladosti pisao pisma na koje mu Šveđanin nikada nije odgovarao.
Kada je snimao “Dogville” (2003) među ostalim mu je napisao kako evo ovaj put stvarno snima nešto dobro, svjestan kako Bergman itekako pomno prati kretanja u svjetskoj kinematografiji. Lars je očito bio uvjeren kako mu na pisma nije odgovarao jer mu se nisu sviđali njegovi filmovi ili mu jednostavno nisu dovoljno dobri. I tako se jedan od najvažnijih redatelja današnjice cijelu svoju karijeru zapravo samo neuspješno trudio zadovoljiti kriterije svoga uzora, koji se nikada nije udostojio uslišiti njegove molitve da mu pokloni bar malko pažnje, odnosno napiše riječ-dvije.
Lars sada već u suzama objašnjava kako mu je odnos s Bergmanom, uz onaj s očuhom koji je preminuo kada je bio mladić, najvažniji i najtraumatičniji u životu. Kao šaka u oko sjeda idući kadar filma koji prikazuje starog Bergmana kako koju godinu pred smrt poput dobrog velikog medvjeda grli Ang Leeja pred kućom na Farou. Ang je Bergmanu očito bio dovoljno dobar, ili možda dovoljno osrednji te stoga nikakva prijetnja njegovoj umjetničkoj veličini.
I sam je Bergman imao idole kojima se klanjao. U mladosti je to bio August Strindberg u čijoj je rodnoj kući čak jedno vrijeme živio, a kasnije Andrej Tarkovski koji mu je bio omiljeni redatelj i kojem se ne samo divio, nego mu i otvoreno zavidio.
Oba su osjećaja bili tek maska za duboko poštovanje koje je bilo obostrano jer je svoj posljednji film “Žrtva” (1986) Rus snimio upravo na Farou s Bergmanovim snimateljem Svenom Nykvistom. U posljednjem kadru tog remek-djela jedno mrtvo drvo pruža zaklon izgubljenom dječaku, baš kao što velika Bergmanova sjena čuva sve one koji joj se usude diviti i tako od nje nešto naučiti.
Višnja Vukašinović objavljuje na Trećem programu Hrvatskog radija, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Zapisu, Zarezu, Filmonautu i drugdje. Voditeljica je radionica filmske kritike u Kinoklubu Zagreb, na Danima hrvatskog filma i festivalu Vox Feminae. Autorica je filmskog bloga Felix Trot.
Članak je originalno objavljen u časopisu Filmonaut, broj 9 iz 2013. godine.