Christian Frei, švicarski velikan doxa i redatelj za Oscara nominiranog “War Photographera” (2001) hvali se kako je poznat po tome što snima na najudaljenijim i najopasnijim dijelovima svijeta, od Afganistana do svemira. Ali niti jedan od tih terena ga, kaže, nije toliko prestrašio i bio toliko zahtjevan koliko svijet slomljenih srca.
Znamo da pretjeruje. Mudžahedin s naoštrenom sabljom i dvije kile TNT-a pod turbanom svakako je opasnija stvar od troje njujorških egomanijaka koji su svoje ljubavne rane odlučili vidati pred kamerama. Ali ajde. Sve za dobrobit znanosti.
Znanstvenu komponentu donosi doktorica Helen Fisher, antropologinja i autorica nekoliko knjiga na temu ljubavi, a koja koristi nova dostignuća neuroznanosti ne bi li došla do zanimljivih rezultata o fiziološkim posljedicama slomljenog srca.
Ono, saznali smo, udara u mozak poput zubobolje, sišući dopamin kao vampir u napadu na našu emocionalnu stabilnost. U središtu je forma sirovog video dnevnika, koji vode ucviljeni dragovoljci koprcajući se opkoljeni demonima usamljenosti – izbalansirano s malo laboratorija.
Freiov film funkcionira i kao psihološki trip u same dubine zaljubljivanja i odljubljivanja, ovisnosti o mirisu, pogledu i dodiru koja se liječi kao i svaka druga ovisnost: naglim prekidom, detoksikacijom i okretanjem novog lista koji nije duhan ili mak. Ali baš kao i miris cigarete i zlaćana boja zakuhalog heroina, ostat će vam u osjetilima do kraja života…
Ali sve to itekako funkcionira. Kad je napisano ovako, kao gomila poluzajedljivih komentara, čovjek se pita zašto su “Besani u New Yorku” / “Sleepless in New York” (2013) među nagrađivanijim i atraktivnijim naslovima Međunarodne konkurencije ZgDoxa, ali najveća snaga filma upravo i jest odluka da ponosno i hrabro operira izvan orbite cinizma, jednog od potpornih stupova globalne kulture 21. stoljeća.
Pri tome nije bitno koliko su sugovornici / žrtve reprezentativni model tzv. američkog mentaliteta, pokušavanja nošenja sa životom kroz filter reality showa; jer upravo zahvaljujući iskrenosti i snažnoj elokvenciji odabranih subjekata, “Besani u New Yorku” dobivaju snažnu lirsku kvalitetu.
Freiov film funkcionira i kao psihološki trip u same dubine zaljubljivanja i odljubljivanja, ovisnosti o mirisu, pogledu i dodiru koja se liječi kao i svaka druga ovisnost: naglim prekidom, detoksikacijom i okretanjem novog lista koji nije duhan ili mak. Ali baš kao i miris cigarete i zlaćana boja zakuhalog heroina, ostat će vam u osjetilima do kraja života…
Bilo bi sjajno vidjeti i spin off, možda čak cijeli nastavak o ostavljačima, ljudima koji su napucali ove jadnike, a koji ovdje, predstavljeni kroz vizuru ostavljenih, bivaju portretirani kao nemilosrdni sadisti, iako najvjerojatnije to nisu.
Koji je njihov mehanizam, kako šljaka psihologija ostavljanja, koje su taktike… Jin ljubavnog Janga bio bi potpun, no do tada, ostaje nam uistinu lijep, moćan i dirljiv komad ljudskosti uhvaćene objektivom kamere.