Iznimno zaposlenog ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra, Hrvoja Hribara, zaskočili smo negdje u pauzi između dva pitching bloka prve burze TV scenarija i projekata, kojeg je HAVC prije nekoliko dana organizirao u dvorani Müller kina Europa.
Uvijek agilna krovna filmska institucija dovela je za isti stol producente, redatelje i čelnike nacionalnih televizija, sve u nadi dodatnog umrežavanja i mogućeg plasmana projekata na jednu od nacionalnih televizija.
Gospodine Hribar, možete li nam ukratko objasniti koncept burze TV projekata i scenarija koji se danas (30. lipnja, op. a.) održava u kinu Europa?
“Radi se o uprizorenju priče ‘Ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu.’ Ovaj smo projekt pokrenuli uslijed priličnog nezadovoljstva kako kreativnom razinom naše televizijske programske ponude, tako i načinom nastajanja TV projekata u Hrvatskoj.
“Takvi projekti nastaju u zatvorenom sistemu unutar TV kuća, unutar iste takve TV zajednice. Mi bi nekako voljeli vidjeti i da ta televizijska produkcija nastaje u široj, pa i međunarodnoj suradnji, kao i u suradnji sa svim kreativnim pojedincima i grupama koje postoje oko nas.
“Zato smo napravili vrlo ozbiljan natječaj za razvoj televizijskih djela svih žanrova. Robert Knjaz je odvalio maratonski posao, pristiglo nam je preko stotinu prijava u svim mogućim žanrovima, s naglaskom na nekoliko vrlo zanimljivih dokumentarnih serijala, čak i pojedinačnih novinarskih i TV dokumentaraca.
“Sada smo napravili i veliki summit svih projekata kojima su odobrena sredstva za razvoj te relevantnih televizijskih kuća u Republici Hrvatskoj. Osigurali smo jedno druženje, neku vrstu tržnice ili burze gdje TV urednici i producenti mogu početi pregovore s autorima i producentima s druge strane.”
Za HAVC-ov rad uglavnom dolaze pozitivni komentari, pogotovo iz susjednih zemalja koje još nemaju toliko razvijen sistem filmskog financiranja. S druge strane, čujemo i dosta gunđanja iz naše dokumentarne industrije o nepovoljnom omjeru financiranja dokumentarnih i igranih filmova koji se kreće u omjeru 1:8 u korist fikcijskih ostvarenja.
Često se apostrofira danski primjer koji njeguje mnogo povoljniji omjer za tamošnje dokumentariste. Je li to nešto na čemu HAVC misli ubuduće poraditi i koliko je realno očekivati da se taj omjer smanji u doglednoj budućnosti?
“Htio bih da omjeri i svota koji su na raspolaganju HAVC-ovim projektima u budućnosti budu značajno drugačiji. Za sada smo postigli afirmaciju cjelovečernjeg dokumentarca, a ukoliko pogledate hrvatsku kinematografiju do prije pet godina, vidjet ćete kako su se takvi filmovi pojavljivali nikad ili katkad. Sada su dugometražni dokumentarni filmovi postali kontinuirano pravilo, nešto na što smo se počeli navikavati u kinima. Druga značajna stvar je razvoj dokumentarnog filma.
“Istražite li naše financijske izvještaje, shvatit ćete da HAVC financira razvoj dugometražnih dokumentaraca u istom iznosu kao i cjelovečernje igrane filmove. Razumijem da producenti i autori dokumentarnih filmova mogu i žele više.
“Mi smo u svojoj politici uspostavili ravnopravnost i došli do granice vlastitih financijskih mogućnosti. Vjerujem da će se u razdoblju koje dolazi stvari mijenjati u korist dokumentarnog filma.”
U zadnje vrijeme hrvatski dokumentarni film u inozemstvu prolazi bolje od igranog, i što se tiče nagrada, ali i cjelokupnog dosega. Imali smo zapažene dokumentarce poput “Gangster te voli”, “Baršunastih terorista”, “Autofocusa”… I unatoč svemu nekako se stječe dojam o dokumentarnom filmu, ajmo to uvjetno reći, kao nekom nužnom zlu…
“Ne bih baš rekao da je nužno zlo. Ljudi kod nas uvijek imaju osjećaj da ih tata ne voli, kako ih je majka zanemarila, da su zaslužili više, da vlast ne skrbi za njih ili kako nije učinila dovoljno. Ali to je sve pitanje dinamike ega a ne realiteta. Mislim da je priča o hrvatskom dokumentarizmu u jednom značajnom smislu dobra i pozitivna.
“Naravno da zasluge idu ljudima koji su te filmove napravili. Postoji i određena zasluga zeitgeista, činjenice da živimo u vrijeme dokumentarnog filma i da cijeli svijet glumi i pozira za kameru. S druge strane, gledatelji su se umorili od artificijelnih svjetova, naročito onih koje diktira Hollywood kroz glavne komunikacijske kanale.
“Uslijed tih stvari došlo je do medenog mjeseca dokumentarizma. Ne bih bio pretjerano skroman i bježao od zasluga HAVC-a kao platforme koja je zaista pokušavala prepoznavati trendove u dokumentarnom filmu.”
Koji su glavni HAVC-ovi kriteriji za prihvaćanje, odnosno odbijanje dokumentarnih projekata?
“Glavni kriterij zove se kompetentni umjetnički savjetnik (savjetnik za dugometražni i kratkometražni dokumentarni film, Tomislav Mršić, op. a.). Nikad se ne bih usudio suditi dokumentarnim filmovima, iako sam ih nekoliko izrežirao u životu i mislim da nisu loši.
“Mislim da nisam dokumentarist i da o financiranju dokumentarnih filmovima trebaju odlučivati ljudi koji su u toj industriji, pojedinci koji imaju istinsko iskustvo produkcije i koji poznaju scenu. U ovom trenutku smatram kako gospodin Mršić svoj posao radi jako dobro, nije elitistički nastrojen, dosta je široke ruke, ali vrlo strog i jasan u granicama svoje tolerancije.”
Što kažete na kuloarske (polu)optužbe da se na tim natječajima uglavnom izmjenjuju manje-više isti ljudi? Ako je tome tako, radi li se o krizi našeg dokumentarizma ili nečem drugom?
“Trebalo bi sad pogledati u podatke… U cjelovečernjem igranom filmu imali smo 18 debitanata u posljednjih šest godina. U prethodnih 14 godina, kad je film bio državna stvar, imali smo četiri debitanta. Oprostite što se hvatam ovih statistika, ali meni su vrlo korisne kako bi i mi vidjeli pravo stanje stvari, da ne bi bili robovi nekih subjektivnih procjena, tipa: ‘Jugo je, pa smo mali i tužni’ ili ‘Visok je pritisak, pa smo najbolji na svijetu.’
“Ljekovito je ponekad pogledati u statistike i činjenice. Meni se čini da je dosta veliki broj ljudi angažiran u dokumentarnom filmu. Jako mi se dopada činjenica što upravo ta flmska grana često prima kreativce koji nisu školovani redatelji, poput primjerice novinara, kazalištaraca i socijalnih aktivista koji dobivaju priliku autorski se iskazati.
“Dokumentarni film se pokazuje kao kreativna norma koja nije nužno ograničena na profesionalce i gdje su ideja i motivacija ponekad gotovo značajniji od samog zanata ili neke formalne spreme i naobrazbe.”
Kao redatelj uglavnom igranih filmova, što kažete na teoriju mnogih filmaša o dokumentarizmu kao stepenice prema pravim, fikcijskim ostvarenjima?
“Mislim da dokumentarnoj industriji ne treba puno bodrenja, poticaja i utjeha. Pogotovo kad su neki od najljepših filmova koje gledamo na festivalima – dokumentarni filmovi. U kinu Europa sam prije tri ili četiri godine gledao “Čovjeka na žici” kojeg je snimio naš dobar prijatelj, Požežanin Igor Martinović, meni možda najdraži film desetljeća.
“Jedan od prvih filmova koje sam ikad pogledao u životu – a meni jedan od najbitnijih – bio je “Svijet tišine” Jacquesa Cousteaua. Da isti taj film nisam pogledao u kinu, možda se danas ne bih bavio filmom. Dokumentarni filmovi su na neki način dominantna forma ovog vremena i ne trebaju posebno tetošenje.”
Pojavom trećeg i četvrtog programa HRT-a, svoj prostor su napokon počeli dobivati i dokumentarni i nezavisni filmovi. No, jeste li zadovoljni suradnjom s dalekovidnicom? Koliko ona može biti bolja i koliko zapravo HAVC može realno utjecati na povećanje broja dokumentarnih naslova na HRT-u?
“Danas je ovdje bila uprava HRT-a i pokušala shvatiti što im na pitchingu govore autori i producenti. To, međutim, sigurno nije dovoljno. HRT se u najmanju ruku u posljednjih godinu-dvije ponaša čudno, pogotovo kad uzmemo ono što piše u zakonima i propisima.
“Ali i bez paragrafa, kad počnemo misliti svojom glavom, dolazimo do istog zaključka: kako bi bilo prirodno da se HRT ponaša prirodno, inkluzivno, da se uključuje, surađuje i koproducira. Da kad se pojavi platforma poput HAVC-ove, koja daje 50 ili 100 tisuća eura za neki projekt, HRT kaže: ‘Super, pa mi možemo dati značajno manje sredstava a dobit ćemo sve benefite, koristiti te projekte itd.’
“No, HRT sustavno ne koproducira i kod otkupljivanja često nameće ponižavajuće male naknade producentima dokumentarnog filma. Kad se radi o samostalnom naručivanju dokumentarnog programa, također nude uvjete proizvodnje koji su štetni, u prvom redu za HRT. Ispod određenog budžeta se ne isplati ulaziti u određene projekte.”
Što je rješenje?
“Rješenje je pričekati evoluciju i nadati se kadrovskom pomlađivanju televizije te pretpostaviti kako će biti nekog ploda od svih naših otužnih društvenih naguravanja, manifestacija poput nedavne saborske sjednice. Tada smo pokušali – zajedno s političarima – objasniti HRT-u da je apsolutno krasno da oni vole sve što pjeva, svira i što se glasa prema notama ili bez njih, i da mislimo da je odnos te televizije prema glazbenoj zajednici zapravo uzoran.
“No isto tako je i besmisleno da se HRT na jedan način ponaša prema glazbenicima, a na drugi prema onima koji stvaraju ili izvode audiovizualna djela. I tu će se nešto promijeniti, siguran sam u to.”
Hoćete reći da su HAVC-u ruke zapravo vezane i da možete samo ukazivati na nepravilnosti?
“To je priroda svake društvene debate – objašnjavati da je zemlja okrugla… Nakon što vam nekoliko saveznika spale na lomači, s vremenom vaša ideja nadvlada i završi u udžbenicima.”
Što je s digitalizacijom hrvatskih kina? Kao jedan od najznačajnijih HAVC-ovih projekata, koliko će se on po vašem mišljenju odraziti na nezavisnu produkciju, pogotovo na dokumentarne filmove? Mislite li da će veći broj kina približiti dokumentarnu umjetnost široj publici?
“Program revitalizacije kina nastao je u vrlo operativnom i čvrstom savezništvu s Ministarstvom kulture koje je taj projekt sufinanciralo iz nekih svojih financijskih rezervi. Možemo reći da smo s tom revolucionarnom idejom imali početničku sreću. U prvoj fazi zaista je uspjela i digitalizacija kina, a u toj premijernoj godini ona su gotovo u potpunosti uspjela održati svoje programske obaveze.
“Dokazalo se da se s jednim nezavisnim, neameričkim repertoarom, može zadržati pažnja lokalne publike. Izgrađena kino-mreža je prinuđena na daljnji rast, a pod tim ciljam na bolju povezanost, čvršću programaciju, jaču koordinaciju i promociju repertoara. Tvrdim da Hrvatskoj fali još deset kina, i to u mjestima kao što je Zagreb koji nema repertoarno kino.
“Mi sad sjedimo u predvorju jednog senzacionalnog i predivnog kina Europa. Međutim, ova je dvorana većinu godine popunjena festivalskim programacijama, svečanim premijerama i sličnim manifestacijama. Druga značajna zagrebačka dvorana je ona od kina Tuškanac, koja je sklona kinotečnim programima i diplomatskim revijama.
“Multipleksi su korisnici međunarodnih / europskih subvencija što ih na neki način tjera da u malim dvoranama vrte art program. HAVC i hrvatska kinematografija zadnjih godina izbacuju uredan broj komercijalno poticajnih filmova, što je dobar mamac za multiplekse i one koji nikako ne žele propustiti novu ‘Sonju i bika’, ‘Svećenikovu djecu’ ili ‘Koka i duhove‘.”
S kakvim budžetom će HAVC računati u sljedećoj godini? Je li još rano za neke procjene?
“HAVC nastoji imati više od milijun eura godišnjih izdataka prema nacionalnim dokumentarnim filmovima. Kada bi, recimo, HRT izdvojio dvostruko više, to bi bio ozbiljan dokumentarni budžet. Polovica naših sredstava dolazi iz državnog proračuna, dok druga stiže od ostalih sudionika u audiovizualnom programu, poput televizija i telekom operatera koji onda ustupaju djelić svoje godišnje zarade.
“Tu domaću produkciju onda oni mogu koristiti na različite načine i vratiti je u svoj sustav javnog eksploatacije.”
U prošlosti je HAVC-ova politika bila disperziranje sredstava na što veći broj dokumentarnih projekata. Hoće li se slična politika nastaviti i u budućnosti?
“Takve stvari su vidljivije u dokumentarnom filmu. U doba dok su kritičari i teoretičari vladali dokumentarnim filmom, postojala je politika financiranja dokumentarnih produkcija kao utješnih nagrada. I onda su ljudima za takve filmove dodjeljivani budžeti od sedam ili osam tisuća eura, što je bilo mučenje.
“Upravo zbog sličnog razloga – mizernog inicijalnog budžeta – muku je prošao jedan od naših najuspješnijih dokumentarnih filmova, ‘Gangster te voli’. Danas bi takav projekt od Ministarstva kulture dobio četiri ili pet puta više novaca.”
Spomenuli ste film “Gangster te voli”. Hoće li HAVC u budućnosti ugraditi mehanizam kojim bi etablirani redatelji primali više sredstava iz vašeg proračuna od debitanata na filmskom platnu?
“Postoji mehanizam debitantskog filma, to je vrlo izričito u igranom filmu. Debitanti su norma. Debitant je onaj tko prvi put radi cjelovečernji film i HAVC hoće-neće mora dodijeliti sredstva barem dvojici takvih redatelja. Od takvih prijava se očekuje nešto niži upitni proračun, a od glumaca se očekuje prilagođivanje honorara pošto se radi o debitantskom filmu.”
Kad su vas prije tri godine pitali o vašem povratku režiranju, rekli ste da će on doći u relativno kratkom vremenskom periodu. Od tada je prošlo dosta vremena. Jeste li napravili sve što ste zamislili u HAVC-u, a da budem dosljedan s kolegama, pridružujem se i njihovom davnom pitanju – kada će se Hrvoje Hribar vratiti režiranju?
“Brzo ću se vratiti režiranju. Puno smo sigurniji u ono što je napravljeno dosad, a puno nesigurniji koliko toga će se u budućnosti održati s obzirom na prilično kaotične okolnosti koje vladaju u ovoj zemlji. Ljudi iz filma i oni koji su vezani za HAVC, svi zajedno smo se na neki način odlučili ponašati kao da nismo dio ove države. Kao da smo bolji, jači, neranjivi…
“Čini mi se da smo išli svojim putem u smislu logike odlučivanja, upravljanja i načina na koji smo oslonjeni na neki međunarodni kontekst. Sad je veliko pitanje koliko će se i na koji način na nas sručiti prokletstvo zavičaja. Ako smijem biti ovako lirski neodređen, meni to baš paše.
“Nekom mladom čovjeku HAVC se može učiniti kao svaki drugi administrativni aparat ili malo bolji. Ali mi smo u njega uložili deset ili petnaest godina, tu vam je Antonio Nuić koji je mlađi i od mene i od Vinka Brešana. Redatelji su uložili petnaest godina sistematskog lobiranja, prvo u struci, a onda i javnosti, da možemo napraviti artikuliranu i neovisnu ustanovu – da se možemo brinuti za sebe.”