Dokumentarac mlade jemenske filmašice Sare Ishaq, “Karama Has No Walls” (2012), s razlogom je uburkao duhove nakon svoje premijere. Potresni, niti pola sata kratki film o jemenskoj revoluciji i njenom prijelomnom trenutku u kojem su vladine snage ubile 53 prosvjednika, nominiran je i za ovogodišnju nagradu Oscar.
Pogledajte što nam je ova talentirana filmska umjetnica, koja živi i djeluje u trokutu Škotska – Egipat – Jemen, nedavno rekla o posljedicama revolucije na jemensko društvo, pogotovo na mlađi postotak tamošnje populacije.
Možete li nam reći malo o procesu stvaranja filma “Karama Has No Walls”? U nekim prijašnjim intervjuima također ste istaknuli podudarnost početka jemenske revolucije i vašeg dolaska u zemlju.
“Revolucija je izbila u tjednu mojeg dolaska u Jemen. Znači, ne radi se o konkretnom danu. Došla sam posjetiti obitelj i snimiti kratki dokumentarac o svojem djedu. U to vrijeme bila sam na studiju i zapravo odlučila napraviti kratki film o jemenskoj kulturi te snimiti životne uvjete ovdašnjih ljudi. Naravno da nisam očekivala revoluciju.”
“No, kad je ona jednom krenula i kada su počeli sami prosvjedi, imala sam potrebu dokumentirati njezin tijek.”
Jeste li bili u šoku zbog novonastale situacije? Ipak ste došli snimati film o vlastitoj obitelji, a onda ste odjednom bili uvučeni u revolucionarna previranja…
“Nisam bila toliko u šoku, koliko sam bila nadahnuta okolnim događajima. Pogotovo na početku kad sam vidjela civilizirani oblik prosvjeda svojih sunarodnjaka. Jemen ljude uvijek asocira na nasilje i loše stvari, no zaboravljaju na našu miroljubivu i pristupačnu prirodu.”
Kakva je sada politička situacija u Jemenu?
“Uf… Definitivno gora (smijeh). Pokušavam i trudim se ne biti previše pesimistična, ali situacija je gora. U Jemenu je trenutno na snazi desetomjesečni nacionalni dijalog kojim se pokušava naći trajno rješenje trenutnih problema. To je taj neki pozitivni ishod demonstracija – ljudi su otvoreniji, odlučniji i slobodnije izražavaju svoje mišljenje.”
“Jemenci su u prošlosti morali stišavati svoja mišljenja, čak i ako su imali izraženo stajalište oko vladine politike. Jednostavno su bili previše uplašeni. Takav odnos snaga me je frustrirao u prošlosti. S vremenom su Jemenci postali ravnodušni i tihi, no sada više ne moraju živjeti u strahu.”
“Ta barijera je sada napokon ukinuta i shodno tome ljudi su počeli preuzimati više inicijative. Ne govorim samo o političkom aspektu, već i o umjetnosti, kulturnim promjenama, glasnijem izražavanju svojih ideja. Mladi ljudi su počeli razmjenjivati svoje ideje i osmišljavati nove projekte.”
Shvatili su da su postali dijelom nečeg velikog…
“Tako je. Kao pojedinci smo iznimno moćni, iako tada nismo tako mislili. Recimo u konkretnom osobnom slučaju, moje dvije prijateljice i ja bile smo poput svih prosvjednika, samo što smo usput posjedovale i video-kameru. Prikupile smo neke snimke, ali nismo smatrale da će postići toliki internacionalni uspjeh. To nam nije bila prvotna namjera.”
“Željeli smo pomoći, a svaka pomoć, pa makar i individualna, spada u moćnu silu. Na socijalnoj razini shvatili smo da kao pojedinci možemo stvarati pozitivne promjene u društvu, a mladi Jemenci sada imaju i osjećaj odgovornosti prema domovini.”
Koja je neka najbrutalnija stvar s prosvjeda kojoj ste svjedočili, a koja nije našla mjesto u vašem dokumentarcu?
“Najbrutalnije snimke s prosvjeda nisu moje, iako sam na ulici provela tri ili četiri dana u tjednu kroz šest mjeseci. Imali smo dva kamermana, a od jednog smo iskoristili snimke koje je tada snimio. Prije samog napada na prosvjednike, snimala sam pretučene i ozlijeđene ljude od strane vojske, kao i pojedince koji su se gušili uslijed djelovanja suzavca.”
“Čak je i medicinsko osoblje bilo pretučeno palicama, jer su pokušavali pomoći ozlijeđenima.”
Je li vaša vlada preuzela odgovornost za pucnjavu ili još negiraju svoju upletenost u masakr?
“Ne, ali tog dana smo išli na sprovode i vidjeli smo masakrirane ljude. Najmlađa osoba koja je poginula pred mojim očima bio je dečko od tek 12 godina.”
Kakva je situacija s ljudskim, pogotovo ženskim pravima u Jemenu?
“Postoji veća svjesnost u društvu. Imamo više aktivnih grupa i organizacija koje promiču ljudska prava. Možemo reći kako se više pazi na te stvari. Imamo i više aktivnih pravobranitelja koji u fokus dovode ozbiljna pitanja i osvještavaju tamošnje ljude. Postoje i redatelji koji snimaju filmove o ozbiljnim problemima i ljudskim pravima u Jemenu.”
“Neki od tih filmova su manjeg opsega, a neki su dokumentarci za TV produkciju… Ali postoji ta kreativna sila i smatram da je to dobar početak. Ljudi slikaju, pišu, imaju blogove, a razvija se i gerila pokret. To je predivno, pogotovo kada gledamo društvene mreže. Mnogi moji prijatelji su doprinijeli povećanju internacionalne svjesnosti događanja u Jemenu. Oni su postavili svoje video-snimke i javno se izložili.”
Jeste li eventualno dobivali prijetnje iz vladinog smjera za vaš dokumentarni doprinos jemenskoj revoluciji?
“Nismo dobijali nikakve prijetnje. Da jesmo, bilo bi to glupo, preočito i javno s njihove strane. Zapravo bi nam s tim postupkom samo učinili dodatnu uslugu – prikazali bi sebe kao kriminalce. Postoji, doduše, problem sigurnosti u Jemenu.”
“Svatko tko je pokušao istraživati ovaj slučaj, morao se zaštititi na neki način. Jedan odvjetnik koji je imao dokaze o žrtvama Karame, ubijen je početkom 2013. godine u svojoj vlastitoj kući. Želio je pomoći žrtvama i njihovim obiteljima te jednostavno pronaći odgovorne za smrt tih ljudi.”
Koliko ste frustrirani činjenicom o sporim promjenama u jemenskom društvu?
“U Jemenu si frustriran 90 do 95 posto svog vremena, postaneš depresivan i jako je teško ostati pozitivan. Napraviš dva koraka naprijed i onda se vratiš deset unazad. Imamo toliko problema koje moramo riješiti – od plemenskog sukoba Houthisa na sjeveru i secesionista na jugu, do siromaštva, nezaposlenosti…”
Znači, cijela situacija je kompliciranija nego što Zapadnjaci ili bilo tko sa strane može zaključiti na prvu loptu?
“Da, mnogo je kompliciranije. Stvari idu puno dublje i od mojeg filma, odnosno same zamisli snimanja “Karame”. Stvari ne idu tako jednostavno. Govorimo o godinama u kojima bi trebali popraviti infrastrukturu i pravosudni sustav, a to ne možemo zbog manjka kohezije između Jemenaca.”
“Imate plemena koja su neovisna i autonomna, a koja imaju osigurano financijsko zaleđe. Neki među njima imaju i kraljevske krvi. Tamošnja plemena zbog spomenutog financijskog stanja imaju mnogo ekonomske i političke moći, a između ostalog posjeduju avione, hotele, telekomunikacije…”
“Govorimo, znači, o kompliciranoj i kompleksnoj plemenskoj kulturi. U nekim plemenima vlada bezakonje, dok druga imaju svoj pravosudni sustav. Postoji dosta ubojstava iz osvete ili časti, a ima i egzekucija. Naoružani su, moćni i zapravo nedodirljivi.”
Možemo li reći da su plemena, barem što se tiče moći i utjecaja, trenutno iznad jemenske vlade?
“Da, u najmanju ruku su na jednakoj razini. Na površini imaš predsjednika i vladu, ali u stvarnosti se ne suočavaš i razgovaraš isključivo s njima. U Jemenu postoji puno slojeva…”
Koliko je Jemen trenutno udaljen od neke prosječne svjetske demokracije?
“U 2011. sam demokraciju u Jemenu smatrala neizbježnom. Mislila sam da ćemo za godinu dana imati punokrvno i funkcionalno demokratsko društvo. Puno nas je razmišljalo na sličan način, ali smo ispali naivni.”
“Kako godine prolaze, tako smatram kako će za svaku proteklu trebati po jedno dodatno desetljeće za rješavanje tamošnjih problema. Počneš rješavati jedan problem, ali tek kad zagrebeš malo dublje shvatiš da si upao u pravu mrežu dodatnih poteškoća.”
“Za konačni boljitak i harmonične odnose trebat će godine i godine truda. Trenutno je u Jemenu nered, iako se u nekim dijelovima zemlje – naročito urbanim – događa određeni procvat, poput porasta djeca i mladosti na ulicama. No sve je to i dalje površinska slika zemlje.”
Jeste li vidjeli određene promjene na mlađim ljudima? Razmišljaju li na drugačiji način od svojih roditelja, djedova i baka?
“U svojem drugom filmu – “The Mulberry House” (2012) – dokumentiram promjenu političkih, socijalnih i religijskih normi između tri generacije svoje obitelji, što se može preslikati i na kompletno društvo. Dokumentarac govori o mojoj obitelji i revolucionarnoj pozadini koja ju okružuje te odnosima koji se zbog njezine prisutnosti mijenjaju.”
“Ovo je jako intiman projekt. Ima dosta svađa između mene i oca glede pitanja oko moje udaje, što je neobično iz pozicije jemenskog društva koje takve stvari uglavnom zadržava unutar svojih zidova. No, moja obitelj je bila opuštena pred kamerama pa sam mogla dobiti sirovi materijal njihovih autentičnih, prirodnih i ljudskih trenutaka.”
“Vidim mlađe Jemence na koje su utjecali događaji iz 2011. godine. Tu razliku u ponašanju vidim i na svojim sestrama. Ja imam 29 godina, srednja sestra ima 13, a najmlađa tek šest mjeseci. Ova od 13 godina je vrlo svojeglava i ima iznimno razvijeno vlastito mišljenje.”
“Ukoliko joj se nešto negativno dogodi u školi, odmah odlazi demonstrirati tamošnjem ravnatelju. Govori kako bi promijenila ovo ili ono i ima svoje mišljenje o profesorima. Ja to nisam radila kad sam bila njezinih godina. U školi sam bila prestrašena i svi smo se bojali autoriteta naših profesora.”
“Mlađe jemenske generacije su drugačije i vokalnije. Sve se mijenja i zbog izloženosti televiziji i ostalim medijima, a utjecaj na, primjerice, njihov stil odijevanja, imaju i ostale kulture s kojima se na takav način susreću.”
“Zbog toga im koža postaje deblja i generalno postaju otporniji. S druge strane, moja generacija je išla u školu, pisala domaće zadaće te bila tiha i poslušna. Sve se mijenja, ali proći će dosta vremena kako bismo vidjeli prave društveno-političke promjene u Jemenu. Postoji još dosta tabua koji su kulturološki rasprostranjeni.”