Grčki redatelj Konstantinos Georgousis podignuo je podosta prašine sa svojim kratkim dokumentarcem “Čistači” (“Oi katharistes”, 2012), nevjerojatnoj priči o tamošnjoj ultradesničarskoj stranci Zlatna zora, koja je na posljednjim parlamentarnim izborima dobila čak sedam posto ukupnih glasova. Zahvaljujući redateljevom gostovanju na 11. HRFF-u, dobili smo jedinstvenu priliku proniknuti iza ovog političkog fenomena, ali i porazgovarati o trenutnoj političkoj situaciji u Grčkoj.
Prije nego što počnemo razgovor o “Čistačima”, osvrnuo bih se na naš neslužbeni početak intervjua, u kojem ste spomenuli vaše zanimljivo stajalište glede trenutnog stanja svjetske dokumentarne scene…
“Da, zapravo ljudi danas žele doći u kino i gledati dokumentarce kako bi nešto naučili. Moje mišljenje je da bi gledatelji ispred sebe trebali dobiti dobre filmove, a ne još više informacija. Ukoliko dokumentarni film želi preživjeti, prioritet mora biti najprije na kvalitetno odrađenoj tehničkoj strani priče. Iako se 99 posto redatelja ne bi složilo s mojim mišljenjem, u kino trebamo ići zbog kvalitete filmova, a ne radi gledanja neonacista u Grčkoj ili ubojica u Indoneziji.”
Ali zar te dvije strane – dokumentarna tematika i tehničko-umjetnički dio – ne bi trebale biti povezane u konačnom obliku izvrsnog dokumentarnog ostvarenja?
“Da, trebale bi. Dobar film u sebi sadrži oboje. Problem je što tek 1 od 100 dokumentaraca zadovoljava te kategorije na svjetskim filmskim festivalima, dok ostala ostvarenja žele prenijeti samo priču kojom se bave u dokumentarcu. Redatelji se uglavnom koncentriraju na glavnu dokumentarnu tematiku, a zanemaruju ostalo, prije svega vizualnu kvalitetu vlastitih djela.”
Okrenimo se malo vašim “Čistačima”. Kako vam je uopće došla ideja o snimanju dokumentarca o desničarima iz Zlatne zore?
“Već prije sam znao za njihovu stranku, kao i činjenicu da su neonacistička organizacija. Znate, već sam od petnaeste godine bio uključen u antifašističke prosvjede. U jednom trenutku otišao sam u Englesku na studij i rad, a kad sam trebao diplomirati sa svoje filmske akademije, odlučio sam snimiti diplomski rad. Vratio sam se u Grčku u ožujku 2012. godine i rekao im istinu, da želim napraviti priču o njihovoj stranci.”
I nisu vas ništa pitali? Jesu li možda napravili vlastitu istragu o vašem podrijetlu?
“Mislim da jesu, u biti pretpostavljam da jesu. Moram priznati da u tom trenutku nisam fizički izgledao poput stereotipnog ljevičara, što mi je dosta pomoglo.”
I što se onda događalo, koliko vam je trebalo vremena da zadobijete njihovo povjerenje?
“Trebalo je dugo vremena. Pristupio sam im, kako sam i rekao, u ožujku 2012. godine, i u početku htio napraviti film o liderima Zlatne zore. Imao sam u glavi neki svoj storyboard kako bi dokumentarac trebao izgledati, no vodstvo stranke je odbilo sudjelovati u filmu, pod izgovorom kako nemaju vremena.”
Jesu li se lideri bojali eventualne zatvorske kazne ukoliko njihova priča osvane pred kamerama?
“Glavni vođa Zlatne zore, koji je sada u zatvoru, pročitao je svu literaturu nacističke tematike. Slobodno ga se može smatrati akademikom nacističke ideologije. On je znao i bio svjestan činjenice kako se osobama poput mene ne bi trebao dopustiti dokumentarni uvid u rad stranke.”
Znači, glavni likovi vašeg dokumentarca nisu bili uključeni u rad Zlatne zore?
“Ne, oni uistinu jesu članovi stranke, ali su hijerarhijski smješteni dosta niže, uključeni u rad lokalnih podružnica.”
Što se u Grčkoj dogodilo nakon snimanja “Čistača”?
“Nakon emitiranja ovog dokumentarca, čelništvo Zlatne zore optužilo me za dvije stvari: najprije su u javnost izašli s tvrdnjom da njihove tvrdnje nisu bile izgovorene s ozbiljnom namjerom, a onda i kako nisam imao službenu dozvolu za snimanje. Kako sam, navodno, upotrebljavao skrivenu kameru, što definitivno nije istina i svoje tvrdnje ću dokazati na sudu. Ali moram biti iskren i priznati kako grčku državu cijela problematika u ono vrijeme nije zanimala, a festivali nisu željeli prikazivati film zbog straha od Zlatne zore.”
Zar je ta stranka toliko moćna, čak i danas?
“Ne, danas više nisu toliko moćni. Danas svi žele vidjeti film. Ali u ono vrijeme, vlasnici kino-dvorana bojali su se njihove odmazde i strahovali od uništenja inventara itd.”
Zašto je Zlatna zora nakon godina anonimnosti, a i sami ste rekli da je na pretprošlim izborima dobila tek 0.29% glasova, odjednom eksplodirala na političkoj sceni?
“Prije svega zbog grčkog siromaštva, koje se između dvaju izbora drastično povećalo, što su čelnici Zlatne zore uspješno kapitalizirali. A s druge strane, jako su pomogli i grčki mediji, koji su njihovo djelovanje provlačili kao neki lifestyle.”
Možda ih nisu toliko ozbiljno ni shvaćali?
“Da, pogotovo što ih je većina glasača po prvi put vidjela upravo na televiziji. Grci, nažalost vole takav agresivniji i mačistički pristup, što ih je u konačnici i privuklo Zlatnoj zori. Bilo je tu i kažnjavanja prošle političke garniture glasanjem za ovu ultradesničarsku opciju. Grci su pronacionalisti i takav fašističko-nacionalistički pristup prisutan je u djelovanju većine stranaka. No, sada su velike stranke propale i naravno da se otvorio prostor za djelovanje Zlatne zore.”
Da se vratimo još malo na vaš dokumentarac. Jeste li doživjeli neku opasnu situaciju za vrijeme samog snimanja “Čistača”?
“Nije me nitko fizički napao iz same Zlatne zore. Dogodilo se nekoliko situacija u kojima su me čelnici stranke tjerali da prestanem sa snimanjem. Kažem, nije me nitko udario, ali bilo je situacija u kojima su me naguravali jer nisam imao dozvolu za snimanje u stranačkim uredima. Recimo, ona scena iz ureda, koju sam snimio nakon ishoda glasovanja, bila je odrađena bez dozvole stranačkog vrha.”
Jeste li eventualno dobijali neke prijetnje nakon emitiranja svog dokumentarca?
“Ne, to se tako ne radi u Grčkoj. No, Zlatna zora je na svojim web-stranicama implicirala činjenicu kako sam došao na njihovu crnu listu.”
Crnu listu?
“Moram biti iskren i priznati kako još donedavno, dok njihovi članovi nisu završili u zatvoru, nisam mogao piti kavu na trgu gdje smo snimali dokumentarac. Još donedavno su imali jasan stav ‘tko nije s nama, protiv nas je!’“
Koje je generalno mišljenje Grka glede spomenute tematike? Je li prosječan Grk rasist ili ga more veći problemi?
“Rekao bih da je prosječan Grk malo rasistički i antiimigrantski nastrojen. No, naravno da postoji razlika između razgovora u kafiću i premlaćivanja ljudi pod okriljem mraka, kao što su to radili pripadnici Zlatne zore. Mi smo konzervativna zemlja, oprostite što kritiziram Hrvate, ali tu smo dosta slični. Dok zbog ubojstva jednog čovjeka nisu uhitili članove Zlatne zore, nasilje je dosegnulo vrhunac. I prije su ubijali ljude, ali kako se u tim slučajevima radilo o imigrantima, nikog nije bilo previše briga.”
Za kraj, kakva je uopće trenutna političko-socijalna situacija u Grčkoj? Još donedavno smo svjedočili prosvjedima na vašim ulicama zbog očajne ekonomske situacije…
“Prije svega bih rekao da je situacija očajna. Bio sam u Engleskoj, pa sam se opet vratio u Grčku i kad bih jednom riječju morao opisivati to stanje, izrekao bih riječ “depresija”. Grci većinom više ne polažu previše nade u popravljanje generalne situacije, iako neki još uvijek vjeruju u čuda. Rekao bih da svi čekamo nešto, ali još uvijek ne znamo što će se dogoditi.”