PočetnaRecenzije"A Skin Too Few: The Days of Nick Drake" - Elegična posveta...

“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” – Elegična posveta neshvaćenoj folk ikoni

|

Priča o engleskom folk glazbeniku Nicku Drakeu definitivno ne spada u uobičajenu holivudsku kategorizaciju sterilnih sretnih završetaka. Talentirani glazbenik preminuo je 1974. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima, iako zbog glazbenikove dugogodišnje bitke s depresijom, postoje opravdane sumnje o samoubojstvu počinjenom kobnom dozom propisanih antidepresiva.

Drake je u trenutku smrti imao samo 26 godina, a unatoč tri izdana albuma, nije uspio polučiti ozbiljniji komercijalni uspjeh. Desetak godina kasnije ovaj samozatajni autor napokon je dobio dugo očekivano, iako zakašnjelo i posthumno priznanje.

Sredinom 80-ih- Drakea u pozitivni prvi plan guraju glazbenici poput Roberta Smitha (The Cure) i Petera Bucka (R.E.M.), što se kasnije odražava ponajprije na proporcionalni kultni status Engleza, ali i na ukupnu prodaju prijašnjih albumskih izdanja.

Tragična sudbina preminulog glazbenika u dobroj mjeri je uzburkala britansku javnost, pa su tako o Drakeovom životu – na prijelazu u novo tisućljeće – snimljena čak tri dokumentarca. BBC je 1998. objavio “Fruit Tree: The Nick Drake Story”, s intervjuima najistaknutijih suradnika.

Godinu dana kasnije ista TV-kuća na tržište izbacuje i novi, 40-minutni uradak pod imenom “A Stranger Among Us – In Search of Nick Drake”. I konačno, 2000. godine nizozemski redatelj Jeroen Berkvens snima “A Skin Too Few: The Days of Nick Drake”, možda i najintimniji prikaz Drakevog kratkog zemaljskog boravka.

“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” elegična je posveta jednom sjetnom, neshvaćenom i poetičnom pojedincu koji je svojom glazbom želio dotaknuti i nadahnuti živote drugih ljudi. Kada stvari nisu krenule željenim smjerom, povratak u poznato i toplo naručje vlastitih depresivnih demona Drakeu se činilo kao logično, i u stvari – jedino moguće rješenje.

“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” elegična je posveta jednom sjetnom, neshvaćenom i poetičnom pojedincu koji je svojom glazbom želio dotaknuti i nadahnuti živote drugih ljudi. Kada stvari nisu krenule željenim smjerom, povratak u poznato i toplo naručje vlastitih depresivnih demona Drakeu se činilo kao logično, i u stvari – jedino moguće rješenje.

Berkvensov srednjemetražni dokumentarac okupio je većinu glazbenikovih suradnika, no svoju pažnju uglavnom je usmjerio na izlaganje Drakeove sestre Gabrielle, koja je javnosti podastrla niz dosad nepoznatih i iznimno rijetkih fotografija, audio-snimki i neobjavljenih detalja iz Englezovog života.

Gledatelji su te 2000. godine po prvi put bili u prilici vidjeti Drakevu sobu u idličnom rodnom mjestašcu Tanworth-in-Arden ili na audio-kaseti čuti njegove roditelje Rodneyja i Molly, kako svjedoče o događajima kojima njegova sestra nije prisustvovala.

“A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” odmjerena je i namjerno prigušena biografska razglednica Drakeovog metoerski kratkog i tragičnog života. Berkvensu se nigdje nije žurilo. Svaki kadar ili glazbenikov pozadinski soundtrack ima svoju određenu metaforičku svrhu ili značenje, a Nizozemčev dokumentarac prije svega služi kao produžena ruka Drakeovog umjetničkog i osobnog senzibiliteta.

I dok možda nikad u potpunosti nećemo razumjeti razloge vjerojatnog glazbenikovog samoubojstva, “A Skin Too Few: The Days of Nick Drake” trebao bi poslužiti kao prvi korak u djelomično osvjetljavanje jedne nesvakidašnje, ali i tragično neshvaćene sudbine ovog britanskog folk velikana.

"A Skin Too Few: The Days of Nick Drake"
Režija: Jeroen Berkvens
Godina proizvodnje: 2000.
Zemlja podrijetla: Nizozemska
Trajanje: 48 minuta

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. ZagrebDox: Veliki regionalni pečat “Lekcijama mog tate” Dalije Dozet!

U Zagrebu su jučer u Centru Kaptol dodijeljeni nagrade i priznanja 21. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox.

21. ZagrebDox: “Tatina uspavanka” – Čovjeka možeš izvući iz rata…

"Tatina uspavanka" (2024) uspijeva uhvatiti tananosti odnosa ljudi koji se vole, ali nailaze na poteškoće u održavanju zajedničkog jezika.

21. ZagrebDox: “Vlakovi” – Željeznica poleta i tjeskobe

Nesvakidašnje trenje poleta i tjeskobe, optimizma i pesimizma snažan je zalog uzbudljivosti koju nude "Vlakovi" (2024) Macieja J. Drygasa.

21. ZagrebDox: “Naći ću te“ – Hej, Ras! Tko si ti?

Justina Matov je na 21. ZagrebDoxu predstavila svoj prvi cjelovečernji film, "Naći ću te" (Factum, 2025.), o okolnostima odrastanja bez oca.

Ivan Ramljak: “Moja je motivacija želja da se progovori o nepravedno zapostavljenim epizodama iz nedavne povijesti”

Najnoviji film Ivana Ramljaka "Mirotvorac" (2025) izazivao je golem interes još i prije večerašnje premijere na 21. ZagrebDoxu.

21. ZagrebDox: “I tako još jedna” – Filmska apolitičnost u borbi protiv establišmenta?

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je i dokumentarac "I tako još jedna" (ADU, 2025.) Karle Jelić.

21. ZagrebDox: “Lekcije mog tate” – Čovjek koji nije mogao prestati snimati

Dalija Dozet u svom prvom cjelovečernjem filmu, "Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.), pozornost usmjerava na oca, preminulog 2015. godine.

Lidija Špegar: “Glazba je naš cjeloživotni suputnik”

Lidija Špegar sutra na 21. ZagrebDoxu predstavlja svoj najnoviji dokumentarni film, "Underground top lista" (Factum, 2025.).

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Renata Lučić: “Film se rijetko zadržava na onima koji ostaju – tu se krije prilika za otkrivanje dubljih istina”

Renata Lučić na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja svoj prvi dugometražni film, "Godina prođe, dan nikako" (2024.).
Režija: Jeroen Berkvens<br> Godina proizvodnje: 2000.<br> Zemlja podrijetla: Nizozemska<br> Trajanje: 48 minuta"A Skin Too Few: The Days of Nick Drake" - Elegična posveta neshvaćenoj folk ikoni